Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Retropetak: Kad bi sanjari vladali svijetom (“Amélie”, J. Jeunet)

18.08.2017. Iva KolarFoto: facebook.com/AmelieMovie

Ako u Google utipkate Amelie, najprije kao rezultat dobijete nekoliko slastičarnica u Zagrebu. Možda je to slučajnost, ali vjerojatnije je da je veliku ulogu u odabiru naziva i uređenja slastičarnica odigrao francuski film iz 2001. The Fabulous Destiny of Amélie Poulain, koji odiše ekscentričnošću, bojama i čarobnošću te djeluje baš kao ukusna poslastica i komad nekog finog kolača.

Ova moderna bajka može na prvu djelovati bezazleno zbog svoje šarmantnosti i naivnosti svoje naslovne junakinje, no zapravo, kao svaka prava bajka, u pozadini ima žalosnu i tragičnu stranu života.

Amelie

Foto: facebook.com/AmelieMovie

Amélie ili Zorro?

Priču Amélie Poulain (Audrey Tautou) pratimo od samog njenog začeća, jer nam film velikodušno označi točan spermij iz kojeg nastaje mala Amélie, a onda pratimo njeno odrastanje u okružju čudnovatih roditelja. Budući da joj njen otac pogrešno dijagnosticira srčane probleme, roditelji odlučuju svoju malu kćer školovati kod kuće, što ograničava njen socijalni život samo na roditelje i izmišljene prijatelje. Amélie tako razvija bujnu maštu i niz neobičnih navika kojima pokušava popuniti prazninu u svom životu, koji nije lišen tragičnosti, jer još kao djevojčica na bizaran način ostaje bez majke te je otada prepuštena na milost i nemilost povučenosti svog oca.

Pošto nakon šokantne vijesti o smrti princeze Diane slučajno u svom stanu pronađe kutijicu s „blagom“ nekog dječaka koji je u 50-ima živio u njenom stanu, Amélie ga, sada kao već odraslog muškarca, uspije pronaći i poput anđela čuvara mu dostaviti tu kutijicu. Njegova reakcija oduševi plahu Amélie i ona odlučuje ovakvim sitnicama usrećivati ljude koji je okružuju, makar to uključivalo blagonaklono osvećivanje i provale u stanove susjeda te uzimanje njihovih stvari. Usput se zaljubi u mladog muškarca, Nina Quincampoixa (Mathieu Kassovitz) koji od odbačenih fotografija iz kabina za fotografiranje sastavlja neobične albume, što ga čini odgovarajućim komadom slagalice za Amélie. On jedan od tih albuma izgubi na ulici, a pronađe ga upravo Amélie i započinje svoju igru mačke i miša s njim, usput nastavljajući svoju misiju pomaganja i osvećivanja.

Amelie

Foto: facebook.com/AmelieMovie

Osebujnost stila

Amélie je bez imalo sumnje romantična komedija, no ne može je se nazvati konvencionalnom. Jean-Pierre Jeunet svojstvenim je stilom uspio ovaj film izdvojiti u masi te ga se danas već može smatrati pravim klasikom, a velik je uspjeh postigao i neposredno nakon izlaska, pokupivši brojne nagrade te 5 nominacija za Oscara, što je veliki uspjeh za film koji nije na engleskom jeziku.

Film karakteriziraju jarke boje i žuti ton koji daje vintage dojam, a čitava je scenografija na granici kiča, nikad je zapravo ne prelazeći, no ipak traži od gledatelja da se malo potrudi u prihvaćanju tako šarene postave svijeta. Amélie u svom osebujnom arsenalu likova ima i objektivnog pripovjedača koji nas jednakim tonom obavještava o nasumičnim događanjima na ulici kao i o likovima koji su od značaja za priču i za Amélie. Takav način izlaganja priče pojačava dojam bajkovitosti, ali se razbija povremenim rušenjem 4. zida, kada nam Amélie zavjerenički namigne ili svojim velikim srnećim pogledom iskaže zadovoljstvo jer joj je neka misija uspjela. Time se također omogućuje zanimljiv način uvođenja likova, jer nam sam pripovjedač najprije opiše što neki lik voli ili ne voli, kako živi te kakve snove sanja.

Zahvaljujući svemu tome Amélie je vizualno lijep i u duhu zaigran film, čime se gledatelja lako uvlači u simpatičnu priču o šarmantnoj i usamljenoj djevojci te se na kraju gledatelj istovremeno osjeća sretno, ali i sjetno.

Amelie

Foto: facebook.com/AmelieMovie

Posvećeno sanjarima

Jeunet ovim filmom odlično i neobično točno uspijeva prikazati osamljenost i jedinstvenost svojih likova, počevši od same protagonistice, ali se ne ograničavajući na njoj. Scenografijom i odabirom scena zapravo nam prikazuje stanje u glavi svojih likova, prvenstveno protagonistice. U tome, svakako, pomaže i uvjerljiva gluma. Audrey Tautou neodoljiva je sa svojom kratkom frizurom, velikim očima i šarenim odjevnim kombinacijama. Bez previše pričanja, Tautou svojim izrazima lica iz svoje junakinje izvlači čeznutljivog i usamljenog sanjara. Ostali su glumci jednako uvjerljivi i precizni u svojim naizgled pojednostavljenim ulogama koje djeluju poput karikatura, a opet cjelovito i živopisno.

Usprkos sveopćem pozitivnom tonu filma, neprestano je prisutan osjećaj osobne boli, jer iako pomaže drugima, Amélie u potpunosti zanemaruje samu sebe te živi u svojoj mašti, a već nas je prije toga osvojila neobičnim načinom života i ASMR tehnikama, puno prije nego što je to postalo hit na YouTubeu. Sjetnost i čeznutljivost filma dodatno pojačava soundtrack Yanna Tiersena, koji je bogat sanjivim melodijama izvedenim uglavnom na harmonici i klaviru, uz pokoju violinu i vibrafon, a pomaže i u prostornom smještanju filma, dajući pariški štih priči bez prikazivanja Eiffelovog tornja.

Amélie se u konačnici može opisati kao bajkovit pogled na svijet kakav bi bio da se sanjare pita za pomoć u uređenju društva. U tom svijetu čak i artičoke imaju srce.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari