Retropetak: Kolijevka vulgarnog humora (”Blazing Saddles”, M. Brooks)
Urnebesna satira velikog američkog komičara Mela Brooksa, kod nas preveden kao Vruća sedla, prošle je godine napunila 40 godina. Stoga, nakon čitanja ovog teksta, zgrabite mobitel i nazovite vašeg oca, onoga koji se u mladosti s guštom smijao ovakvom toilet humoru, tek toliko da ga podsjetite koliko je stvarno ostario. Scena prđenja uz logorsku vatru nakon pojedenog graha možda uopće ne bi prošla kod moderne publike, ali ova se, ne toliko suptilna, western parodija s razlogom smatra svojevrsnim audiovizualnim pokretom otpora protiv političke korektnosti.
Prvotna je ideja zapravo proizašla iz kratke priče Andrewa Bergmana, koju je Brooks automatski prepoznao kao potencijalni hit. Ubrzo je unajmio grupu scenarista te je pritom imao samo jednu uputu: Molim vas, nemojte mi napisati pristojan scenarij. Brooks je, zajedno s njima, ponudio scenarij Warner Brothersu, no producenti su ga smatrali visoko provokativnim s pregršt dijelova koje bi trebalo izbaciti (konstantna upotreba riječi nigger, spomenuta scena kraj logorske vatre, scena udaranja konja..). Ipak, dogovor je postignut uz, naravno, mnoge promjene, a za protagonista je odabran Cleavon Little. Radnja je smještena sto godina ranije na starom američkom zapadu, a Little glumi crnoputog šerifa Barta, koji dolazi u gradić Rock Ridge kako bi ga, prema nalogu Hedley Lamarra (Harvey Korman), otkupio za izgradnju željezničke pruge. Plan se odbije kada se novi šerif i njegov zamjenik, Waco Kid (Gene Wilder), suprotstave Lamarru i njegovoj družini.
Jedan od scenarista je bio i poznati afroamerički komičar Richard Pryor, čiji se doprinos itekako može osjetiti u šalama koje su vezane uz šerifa Barta. Naime, Brooks je htio Pryora i u glavnoj ulozi, no producenti su to odmah odbili, navodno ponajviše zbog njegovih čestih izleta u drogeraške vode. Od ostalih glumačkih izvedbi valja izdvojiti briljantnog Wildera, koji je šest godina prije bio nominiran za Oscara u prvom Brooksovom hitu The Producers, ali i samog Brooksa, koji je imao tri cameo uloge u filmu, usput napisavši nekoliko pjesama za glazbenu podlogu.
Iako se danas smatra klasikom, kritičari su ga prije 40 godina žestoko popljuvali, smatrajući ga direktnim napadom na dobar ukus. Prema njihovoj predodžbi, film je djelovao kao bućkuriš dobrih i loših šala, pri čemu su, kao izravan kontrast tomu, iskoristili lik i djelo Woodyja Allena. Jedini ‘ispred svog vremena’ bio je Roger Ebert koji je, unatoč komentarima da je film zbrkana struktura koja nema neki uglađeni lak, naglasio kako je on prvenstveno namijenjen publici. I zaista, publika je prepoznala fino autorsko parodiranje različitih žanrova, posebno vesterna, ali i istovremeno ukazano poštovanje prema njima. Sve su te šale, koliko god vulgarne bile, izvršile utjecaj na brojne nadolazeće generacije scenarista koji su pokušavali kanalizirati istu magiju koja je obavijala ovaj film. Sam je Brooks napomenuo kako smatra da ovakav film danas nije moguće snimiti zbog brojnih blesavih zaštita koje pasiviziraju jezik komedije. Uistinu, postoji li suvremeni autor koji bi imao slobodne ruke kad su u pitanju teme kao što su rasizam, nacizam, politika te Hollywood?
Što se tiče kategorije Koliko uvredljivih šala možemo strpati u jedan film?, Blazing Saddles je, unatoč velikom broju novomilenijskih pokušaja parodije, ostao apsolutni vladar. Nažalost, živimo u dobu kada bi se svaki ovakav pokušaj satiriziranja smatrao izrazito uvredljivim. Žanr komedije, čast izuzecima, izobličio se u bezukusnu kašu koja se iz godine u godinu servira nezahtjevnoj modernoj publici. Nekoć, veliki američki komičar George Carlin tvrdio je ‘da se sa svime može šaliti, no najbitnije je naglasiti sami kontekst’. Klasik Mela Brooksa tu tvrdnju dokazuje.
