Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Retropetak: Meditacija o prolaznosti života (“Blade Runner”, R. Scott)

13.10.2017. Josipa LovrićFoto: vuittonv.tumblr.com

Ovaj distopijski neo-noir svijet stvorio je Ridley Scott, redatelj kojemu je to bio tek treći film, a oslonio se na svijet kakav je opisao Philip K. Dick u svojoj knjizi Do Androids Dream of Electric Sheep? iz godine 1968. U knjizi je riječ o vojniku kojemu je naređeno da ubije protivnika koji se drži manje ljudskim od nas, ali ovaj je ipak uznemiren mogućnošću da neprijatelj zapravo nije puno drukčiji od njega samog. Sjećanja na Vijetnam čine pripovijest tamnijom, kao i ona na američku robovlasničku prošlost. Rečeno je da replikanti mogu učiniti sve što i ljudsko biće može učiniti, osim što ne mogu suosjećati. Ipak, pitanjem ostaje koliko suosjećanja imamo mi za one koji su ‘nepoželjni drugi’?

U filmu je Harrison Ford u ulozi Ricka Deckarda, istrebljivača koji lovi odbjegle replikante po Los Angelesu, zagušljivom, kišovitom i opasnom gradu osvijetljenom neonskim reklamama. Film je svojedobno izazvao pravu revoluciju, redove ispred kino dvorana gdje se tražila ulaznica više, što je bilo u najmanju ruku neočekivano za SF film. Ipak, većina koja je gledala film nije ga razumjela niti se njime oduševila. Blade Runner dobit će svoj kultni status i postat će obvezna lektira za svakog filmofila tek godinama kasnije, kad dobije svoje VHS izdanje. Nastalo je nekoliko verzija materijala, domestic cut, international cut, director’s cut, final cut, a sve su se razlikovale u nekoliko minuta materijala.

Depersonalizirani replikanti kao proizvodi korporacije

Jedna od sjajnih ideja o budućnosti koju je Blade Runner predstavio je da neće biti vlada, već samo korporacije koje vode svijet. Tyrell je glava istoimene korporacije koja je proizvela replikante. Zaduženost komercijalnoj moći depersonalizira likove u filmu, čak više nego obične radnike koji su zamjenjivi jer replikanti nisu čak ni proizvođači proizvoda – oni su sam proizvod. Replikanti se suprotstavljaju ovoj dehumanizaciji tako što evociraju sjećanja, no jesu li njihova sjećanja realna ili su samo umjetno implantirana iz baze podataka? Jesu li fotografije koje ukrašavaju Deckardov klavir autentične ili lažne? Naš otpor dehumanizaciji može biti mjerljiv upravo u našim reakcijama na smrti replikanata.

Ambivalentan lik Deckarda

Harrison Ford u ulozi Deckarda, istrebljivača replikanata, duboko je ambivalentan. Na kraju sumnjamo i u njega kao replikanta, premda se on u filmu kao takav ne osjeća.  On se zaljubljuje u replikanticu Rachel, a u posljednjoj ljubavnoj sceni on je, po bajkovitom obrascu, poljupcem budi iz onoga što bi mogla biti smrt. Scena je ispunjena nježnošću i reciprocitetom. Naime, on je pita ‘voliš li me’ i ‘vjeruješ li mi’, a nakon potvrdnoga odgovora, on odbacuje svoju ulogu istrebljivača i njih dvoje bježe, kao što su replikantica Pris i replikant Roy bježali od neminovne smrtnosti.

Osjećaj bliskosti s replikanticom Rachel suprotstavljen je konekciji s brutalnim replikantom Royem. Još od lika Dupina Edgara Allana Poea, detektivi su rješavali zločinstva tako što su se postavljali na mjesto zločinca. Većinu filma Deckard se odbija identificirati s replikantom kojega vreba, i na kraju ga to čini ništa boljim od običnoga stroja. Replikanti, naime, nastoje učiniti da se on osjeća onako kako se oni osjećaju, odnosno da osjeti život u strahu. Jedna od sjajnih scena je kad se Roy i Deckard naganjaju po mračnom stanu, a sličnosti među njima bivaju sve izraženijima. Obojica su i lovac i lovina. Zlokobni osmijeh Roya antiteza je mrkoga Deckarda. Royev život na kraju završava s činom koji budi sažaljenje, moralno ga uzdižući iznad komercijalnih institucija koje su ga napravile i ubile.

Meditacija o prolaznosti života

Tears in Rain, poznati monolog replikanta Roya, nazvan je najdirljivijim solilokvijem o smrti u povijesti kinematografije, a glasi ovako: “I’ve seen things you people wouldn’t believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain. Time to die.” Izrekavši ovo, premda je izgubio u potrazi za besmrtnosti, replikant poprima posve humane osobine, dapače Deckard je taj koji se ne može poistovjetiti s drugim, dok Roy to može. Spomenom Wagnerova Tannhäusera iz opere koja govori o smrti, ali i o mogućnosti iskupljenja kroz ljubav, replikant zapravo izražava neminovnost prolaznosti života, kao i činjenicu da je život izvan njihove kontrole.

Znakovito je na kraju da replikant izražava više suosjećanja i razumijevanja života od onih koji su ga stvorili. Njegov solilokvij govori da on ima sjećanja i da je živio ovaj život jednako kao i oni, što implicira i na to da ubijeni replikanti nisu samo strojevi, već su i oni imali svoje trenutke koji su sad posve izgubljeni, ‘kao suze u kiši’. Konačno, i to ih čini bliskima običnomu životu čovjeka čiji će trenutci jednoga dana također beznačajno nestati.

Replikant je poštedio Deckardov život, učinivši tako nešto što njegov stvoritelj njemu nije dao.  Suočen s vlastitom prolaznošću, suočio se s onim što bi Camus nazvao apsurdnim. Živote, želje i ciljeve uzimamo vrlo ozbiljno, ali u kontekstu nekog višeg poretka stvari, odnosno u kontekstu svemira i samoga vremena, oni postaju vrlo mizerni i vremenom će eventualno nestati. Ova kontradikcija, borba za smisao premda smisla evidentno nedostaje, prava je egzistencijalistička borba, a replikant Roy ovoga je, čini mi se, svjestan, stoga nalazi mir u tome što će sve pustiti. On ne vjeruje u Boga ili život nakon smrti, ali ipak odabire milost umjesto osvete. Roy vjeruje u sjećanja, a sačuvavši Deckardov život, u nečijem će sjećanju zasigurno ostati.

Nakon što smo se prisjetili futurističke vizije godine 2019., ne preostaje drugo nego otići u kino i vidjeti što čini Blade Runner 30 godina nakon radnje ovoga filma.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari