Retropetak: Niskobudžetna simbioza straha i smijeha (”Evil Dead II”, S. Raimi)
Ako je imitacija najiskreniji oblik laskanja, zasigurno ne postoje sretniji i ponosniji ljudi od autora kultne horor franšize Evil Dead. Nasuprot ozbiljnim horor filmovima koji su se upustili u teoretiziranje zla (The Omen, The Exorcist), Sam Raimi i društvo su prvim filmom iz 1981.godine stvorili mikrokozmos ne-mogu-vjerovati-da-se-penje-na-gornji-kat filmova koji su fokusirani na grupu priglupih i lakomislenih mladih osoba. Tobe Hooper je s Texas Chain Saw Massacre otvorio biznis, a Raimi je putem postao zaposlenik mjeseca.
Prvi je dio fokusiran na grupu studenata koji tijekom uvijek popularnog spring breaka odlaze u brda Tennesseeja. Mjesto odmora je izolirana vikendica, u čijem podrumu Ash (Bruce Campbell) i društvo pronalaze Necronomicon Ex Mortis, sumeransku verziju egipatske knjige mrtvih te pripadajuću audio snimku. Budalast kakav jest, Ash odvrti spomenutu snimku s početnim čarolijama koje ubrzo počinju materijalizirati zle demone. Evil Dead II iz 1987. nastavlja taj trend s Ashom kao jedinim preživjelim. Nakon što njegova djevojka Linda (Denise Bixler) postane opsjednuta, primoran je obezglaviti ju lopatom te zakopati u obližnju šumu, što dodatno razljuti zle sile.
Scenarij Sama Raimija i Scotta Spiegela nije pretjerano inteligentan, no taj nedostatak je Raimi nadoknadio sjajnom režijom (česta upotreba takozvanog nizozemskog kuta kamere koji pojačava osjećaj mučnine). Spiegel je svoj doprinos izrazio kroz istančan smisao za humor, posebno u sceni u kojoj nežive stvari u vikendici poprime zarazan smijeh te u sceni u kojoj Ashova opsjednuta ruka zapne ispod hrpe knjiga na čijem je vrhu A Farewell to Arms Ernesta Hemingwaya. Ipak, najveće zasluge za snimanje nastavka idu Stephenu Kingu, kojem se toliko svidio prvi dio da je nagovorio sebi bliske producente na ulaganje. Bez obzira na ubrizganu financijsku pomoć, namjerna je ‘lošost’ upravo ono po čemu se ovaj film izdvojio iz kinematografije 80-ih. Krv i nasilje se ne mogu opravdati, glazbena je podloga otrcana, a niskobudžetni efekti graniče s parodijom. Zlo je koncipirano kao svemoguća sila koju se ne može pobijediti uobičajenim klišejima – svetom vodicom i križevima. Tu je zanimljivu međuigru prihvatio i glavni glumac Bruce Campbell koji je veći dio filma sam ispred kamere, u borbi protiv spiritualnih gadarija. Kombinirajući slapstick formu i blesave one-linere, stvorio je neuobičajenog junaka kojem je, nakon što izgubi dio tijela, jedino logično zamijeniti ga motornom pilom. Nekad i ne treba tražiti logiku.
Da bi slojevita horor-komedija bila u potpunosti funkcionalna, potrebno je pažljivo umetnuti i elemente horora koji će stvoriti jednu konotativnu, kompleksniju sliku. Raimi je sjajno iskoristio te elemente, posebno kroz upotrebu kamere u prvom licu iz pozicije opsjednutih. Također, duhovne se transformacije likova događaju doslovno usred dijaloga, čime se stvara jedan maničan, ali duboko ekspresivan efekt.
Treći film franšize, Army of Darkness, nije tako dobro prošao kod kritike i publike, a Raimijev jedini pokušaj spuštanja natrag u ovaj posebni filmski žanr bio je s filmom Drag Me To Hell. Usprkos brojnim kasnijim imitacijama, Evil Dead II ostaje zapamćen u filmskoj povijesti kao jedan od najboljih B filmova ikad snimljenih. Uostalom, financijski je budžet oduvijek bio obrnuto proporcionalan količini kreativnosti.
