Retropetak: Odvažan izlet u kič (“Moulin Rouge!”, B. Luhrmann)
U vrijeme kada su filmska platna u potpunosti zaboravila na mjuzikle, svojevremeni glavni holivudski proizvod, odvažni se Baz Luhrmann pojavio sa šarenim, blještavim i gotovo zasljepljujuće smionim uratkom s uskličnikom u originalnom naslovu, filmskim mjuziklom Moulin Rouge. Luhrmann se upustio u filmsko-glazbeni lov na publiku bez prethodnog temelja u uspješnim prikazivanjima na daskama Broadwaya, bez potpuno novog soundtracka, s velikim holivudskim imenima koja se nisu prethodno dokazala u glazbenim izvedbama te s hrpom originalnosti i ambicija.
Moulin Rouge jedan je od onih filmova koji vam se potpuno uvuku pod kožu ili ga ne možete smisliti. Luhrmann bez imalo ustručavanja gledatelju pod nos gura obilje kiča, već tisuću puta prožvakane klišeje i naizgled jednostavne zaplete i njihova rješenja, ali se ispod tog šuštavog ukrasnog papira kriju prava domišljatost i umješnost koji krase stil ovog zanimljivog redatelja.
„The only way of loving me, baby, is to pay a lovely fee“
Godina je 1899. i Christian (Ewan McGregor), mladi engleski pjesnik u usponu, friško se doselio u Pariz, željan da čari velegrada pokrenu njegove kreativne sokove. Vrlo brzo saznaje da iznad njega stanuje nezavisna kazališna trupa koja traži pisca za predstavu s kojom žele ući u obližnji Moulin Rouge. Spletom okolnosti Christian dolazi u prisan kontakt sa Satine (Nicole Kidman), zvijezdom uzavrelih noći u Moulin Rougeu, te se u trenutku u nju zaljubljuje.
Osim što mu je ljubav s kurtizanom sama po sebi gotovo nemoguća, stvar dodatno komplicira činjenica da je vlasnik Moulin Rougea, Harold Zidler (Jim Broadbent), Satine obećao bogatom vojvodi (Richard Roxburgh) sa željom da vojvoda dio svog bogatstva izlije i u blagajnu njegova kluba svojim izdašnim investicijama. Christian i njegova grupa gladnih umjetnika u cijelu se priču upletu sa svojom predstavom te granica između fikcije i zbilje likova ubrzo postane nejasna, a opasnost nemoguće ljubavi neodoljiva.
Because we can, can, can
Može se bez imalo ustručavanja reći da je Moulin Rouge divan dom svih klišeja koje smo već tisuću puta vidjeli, ali Luhrmann nam ovdje nudi nešto drugačije – poziva nas da te klišeje osvijestimo i ismijemo ih. Svaki kadar ovog filma doveden je do ekstrema – previše je boje, previše spektakla, previše drame, romantike i zapleta, ali kao cjelina film funkcionira savršeno. Dok se smijemo brkatom mjesecu, kiši od šljokica, Kylie Minogue kao zelenoj vili apsinta i još kojekakvim vragolijama kojima nas Luhrmann obasipa, vrlo se brzo zapravo ulovimo kako pjevušimo uz glazbene hitove koje je Luhrmann tako dobro prilagodio svom filmu te se i nevoljko vežemo uz toliko prozirnu priču o zabranjenoj ljubavi.
Zavodljivost Moulin Rougea upravo je u njegovoj smjelosti. Film skida koprenu s ponekad prijetvorne i umjetne dramatičnosti mjuzikala i opera, a Luhrmann zna da mi znamo što on radi i kakvu priču nam prodaje. Takav mu pristup omogućuje da na ono što očekujemo dodaje nove slojeve i okuse. Najočitiji primjer upravo je soundtrack koji se čitav sastoji od ranije poznatih melodija, od klasičnih skladbi poput Can Can preko pop i rock stihova Kissa, Queena i Bowieja do Madonne i Eltona Johna, svih zajedno ubačenih u kontekst prijelaza iz 19. u 20. stoljeće.
Likovi su iznimno crno-bijelo obojeni i savršeno se uklapaju u jednostavan zaplet, ali Luhrmann može onda njihovu vanjštinu i okolinu pretvara u sanjivu i nestvarnu kulisu, neprestano nas time podsjećajući da je i ovaj film fikcija, baš kao i predstava koju sami likovi pripremaju. Reputacija stvarnog Moulin Rougea maksimalno je iskorištena te se bez imalo hinjenosti romantizira. Blještavilo i kič u koji uranjamo nisu stvar neukusa, već pomno odabrana (i vrlo uspješna) strategija.
Zarazna energija noći i novootkriveni glazbeni talenti
Moulin Rouge nevjerojatno je energičan film i jedan je od rijetkih mjuzikala danas koji bez imalo štucanja funkcionira na filmu, a zapravo u konačnici ostavlja dojam gledanja mjuzikla u kazalištu. To se postiže tom snažnom energijom te gotovo neprekidnom prisutnošću kulisa ili potpuno nestvarne pozadine jarkih boja, zbog čega se iluzija stvarnoga nikada ne ostvaruje u potpunosti. Velik udio imaju i energične izvedbe glumaca, kako glavnih zvijezda Ewana McGregora i Nicole Kidman, koji su potpuno iznenadili publiku svojim pjevanjem, tako i popratna glumačka ekipa te svi zajedno tvore pravu kazališnu trupu.
Unatoč tome što djelomično stvara kazališno iskustvo gledanja mjuzikla, Luhrmann ne zaboravlja da se radi o filmu – jednako je uvjerljiv u krupnim planovima kojima pribjegava kako bi prikazao ili vrlo dramatične ili vrlo romantične scene te u totalima kada kadrove do vrha ispuni spektaklom i sjajem. Dok prstom upire u klasične elemente mjuzikala te ih izvrće, film ih istovremeno i slavi, izvlačeći na površinu čistu zabavu. Kamera sudjeluje u svakom spektaklu mijenjajući kutove snimanja dajući tako gledatelju osjećaj da se nalazi u klubu zajedno s likovima, a kadrove se često iznenada usporava ili ubrzava, simulirajući opijenost koja raste u sceni. Film zavodi i svojom raskošnom kostimografijom, koja nimalo ne kaska za raznolikošću i sanjivošću scenografije, već pomaže u stvaranju efekta opijenosti nečim tako stvarno nestvarnim.
Moulin Rouge u konačnici možda nije film za svakoga, ali je poslastica za one koji ostanu i prepuste se čarima ovog zavodljivog i lukavog mjuzikla, samo ako su spremni priznati da nema ništa loše u malo nepatvorene zabave, makar njeni temelji i bili ogoljeni.
