novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak: Pedeset godina od rođenja zvjezdanog djeteta (“2001: A Space Odyssey”, S. Kubrick)

Foto:.facebook.com/2001ASpaceOdysseyFilm
Vrijeme čitanja: 4 minute

“Now its signals have ceased, and those whose duty it is will be turning their minds upon Earth. Perhaps they wish to help our infant civilization. But they must be very, very old, and the old are often insanely jealous of the young.” (Arthur C. Clarke – “Sentinel”)

Mjesec se uzdiže iz kozmičke tmine. Dok mu površina lagano klizi beskrajnim ništavilom, na horizontu izviruje dobro nam poznati plavi planet. U pozadini svira simfonija “Thus Spoke Zarathustra” R. G. Straussa, koja u gledateljima budi žudnju za eksploracijom nepoznatog svijeta, dok se nad Zemljinim horizontom javlja treća sferična figura, ognjeni titan, zvijezda koja u svojoj orbiti drži svega devet planeta. Glazba dostiže svoj vrhunac dok simetrični kozmički prizor biva okupiran naslovom filma koji je prije 50 godina promijenio svijet – 2001: Odiseja u svemiru.

Od Sentinela do Svemirske odiseje

Stanley Kubrick, inspiriran kratkom novelom “Sentinel” Arthur C. Clarkea, oblikovao je svoju svemirsku operu u četiri čina. Ljudska eksploracija teritorija izvan okvira matične planete te otkriće civilizacije tehnološki razvijenije od naše, motivi su koje je Kubrick preuzeo iz novele, dalje produbljujući priču tako da prikazuje civilizacijski razvoj čovjeka i njegovu ništavnost u odnosu na beskrajnu nepoznanicu svemira. Stoga nas prvi čin filma ne vodi direktno u svemirska prostranstva, nego nas stacionira na planetu Zemlji prije nekoliko tisuća godina, prikazujući skupinu primata “skupljača” na rubu egzistencije, kako zbog spaljenog tla na kojem nije moguće prikupiti dovoljno hrane, tako i zbog predatora te drugog plemena primata od kojeg se nisu sposobni obraniti. Ono što ih spašava od ekstinkcije svakako je novostečeno znanje, korištenje oruđa i oružja, od strane primata Moonwatchera, koje se događa nakon doticanja mistične crne monolitne strukture ispred njihove pećine.

Kubrick vrši repeticiju elemenata ovog segmenta kroz ostatak filma. Premda smješteni u kozmičkim prostranstvima, homo sapiensi koje film prati u preostala tri čina i dalje uče “hodati” te koristiti oruđa i oružja, kako vidimo u uvodnim momentima drugog segmenta filma. Ljudi su i dalje u sukobu s članovima vlastite vrste, što nam dalje pokazuje amerikanac Hayewod Floyd nedostatkom povjerenja u interakciji s ruskim znanstvenicima na svemirskoj postaji. Iako ljudi više ne strahuju od divljih zvijeri, sami su sebi kreirali predatora, u liku racionalne umjetne inteligencije zvane HAL 9000 iz trećeg segmenta. Žudnja za znanjem, novo oruđe i nepoznati predatori otisnuti su i u samoj suštini monolita koji se iznova javlja u filmu.

Foto:facebook.com/2001ASpaceOdysseyFilm
Dominacija vizualne ekspresije

2001: Odiseja u svemiru daleko je od konvencionalnog filma. Iako kronološki strukturiran, film pravi prostorno vremenske skokove koji su nesvakidašnji, od kosti u letu, koje koristi pračovjek, radi se skok na ljudske kreacije u svemiru, od konvencionalne priče o čovjeku i umjetnoj inteligenciji radi se skok van definiranih granica prostora u kojem distorzija vremena razara logičku konstrukciju narativa. Četiri čina od kojih je film sačinjen mogli bi se promatrati kao četiri zasebne kratke priče vezane nekolicinom zajedničkih motiva.

Kubrick se kroz Odiseju uglavnom oslanja na vizualnu ekspresiju, potiskujući obrazloženja putem dijaloga u drugi plan. Istoimena knjiga autora Arthura C. Clarkea ne daje nam dodatni uvid u Kubrickovu filmsku misao niti neka validna obrazloženja za događanja u filmu. Kako sam Clarke priznaje, knjiga je nastala kao njegovo osobno čitanja kadrova koje mu je Kubrick slao za vrijeme snimanja, od kojih neki uopće nisu završili u finalnoj verziji filma. Upravo zbog ovih okolnosti teoretičari filma i umjetnosti proteklih pedeset godina konstantno su u potrazi za pojašnjenjima pojedinih dijelova filma kroz eseje, kritike pa čak i znanstvene radove.

Foto:facebook.com/2001ASpaceOdysseyFilm
Velike nepoznanice

Osnovna nepoznanica filma svakako je monolit, objekt koji se javlja u krucijalnom momentu svakog od četiri čina filma. Najpopularnije teorije o tome što je monolit svakako su one koje govore o objektu koji igra funkciju “znanja radi znanja”, “božanske intervencije” i “vanzemaljskog utjecaja na razvoj civilizacije”. Sam Kubrick nije mnogo tumačio svoj film te jedini trag što bi monolit mogao biti ostavio nam je kroz odgovor da mu je izvorna intencija bila da glatka crna površina služi kao platno na kojem bi se projicirale videosnimke pred očima primata i ljudi u filmu.

Druga nepoznanica svakako je finalni segment “Jupiter and beyond the infinite”, psihodelični “fever dream” u kojem protagonist trećega čina David Bowman proživljava transcedentalno iskustvo uzrokovano interakcijom s monolitom. Bowmanovo iskustvo dosta podsjeća na kaotične misli Wilsona Follija iz romana “Sentinel”. Posebna veza između dvojice likova mogla bi se povući u trenucima Folijeve refleksije na “stvorenja stara i mlada” koja obitavaju u svemiru te Bowmanovog procesa starenja te preporoda u “Star Child” u velikoj završnici filma.

Foto:facebook.com/2001ASpaceOdysseyFilm

U koju krajnost odlazi analiziranje Kubrickovog filma najbolje pokazuju teorije fanova filma koji su uočili vremenski pogrešno posložene radnje u drugom segmentu (npr. džemper od kašmira biva pronađen nekoliko scena prije nego je izgubljen), kao i pokušaji da se pojasni neobična odluka da film prije početka i nakon završetka sadrži nekoliko minuta mraka i blage pozadinske glazbe.

Pedeset godina poslije….

U pitanju je film kojeg u 2018. godini i dalje ne razumijemo ništa bolje nego u 1968. godini. Kubrick je svojim radom postavio standarde za filmsko pripovijedanje kao i za korištenje praktičnih efekata na filmu. U pitanju je rad koji je nadahnuo i podigao generacije redatelja, scenarista i ostalih filmskih radnika, kako u žanru znanstvene fantastike, tako i daleko izvan njega.

Steven Spielberg, James Cameron i Ridley Scott otvoreno tvrde da je ovo rad o kojem još uvijek razmišljaju i iz kojeg crpe inspiraciju kada rade na novim projektima. “On se usudio da nanovo osmisli prostor i vrijeme”, tvrdi Darren Aronofsky za Kubricka. S druge strane, Terry Gilliam priznaje: “Nemam ideje o čemu zaista govori. Znam da je predivno, govori mi mnogo stvari, premda ga ne razumijem, znam da me tjera na razmišljanje.”

Na kraju, možda uopće nije bitno što je bila primarna intencija koju je Stanley Kubrick namijenio ovom filmu. Dok god nas 2001: Odiseja u svemiru uspijeva potaknuti na emotivnu reakciju ili promišljanje, želju i žudnju za novim znanjem i eksploracijom beskrajnih prostranstava svemira, filmska umjetnost će živjeti.

Be social

Komentari