novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak – Persona: Svi su ljudi glumci raznih životnih uloga

Foto: Screenshot/Youtube
Vrijeme čitanja: 3 minute
Foto: Screenshot/Youtube
Foto: Screenshot/Youtube

Ingmar Bergman, jedan od najvećih i najutjecajnijih redatelja, 1966. godine svijetu je dao Personu. Esejistica Susan Sontag nazvala je ostvarenje jednim od najboljih filmova ikad snimljenih i remek- djelom. Mnogi kritičari i filmofili pridružili su se tome mišljenju i film je zauzeo bitno mjesto u filmskoj povijesti, kao uostalom i cijeli Bergmanov opus.

Elisabetu Vogler (Liv Ullman), čuvenu glumicu, hospitaliziraju nakon što se blokira na kazališnoj izvedbi Elektre. Na liječenju joj ništa ne dijagnosticiraju pa doktorica predlaže da ode na odmor u njezinu kuću na moru, gdje će na nju paziti medicinska sestra Alma (Bibi Andersson). Kritičar Roger Ebert zaključio je kako se, za vrijeme njihovog ljetnog boravka, bivajući na istom mjestu, njihove dvije osobe spajaju. Ja sam to ponešto drugačije shvatila. Smatram da se one dvije nisu spojile, nego su dio jedna druge, razvijeni obrambeni mehanizmi za nošenje s boli, životnim neuspjesima, neproživljenim snovima i nametnutim ulogama. Zanimljivo je da sestra nosi ime Alma, koje na španjolskom znači duša. Religije smatraju dušu dijelom naše osobe, persone koje nastavljaju živjeti nakon naše tjelesne smrti. Dakle, Alma bi bila Elisabetin dio. Drugi termin koji bih mogla povezati s njezinim imenom je alma mater, koji su stari Rimljani koristili kao epitet božicama majkama, a tematika majčinstva čini bitan element filma. Kasnije su ga kršćani pridali Djevici Mariji, što također možemo usporediti s Almom koja propituje moralnost svojih odluka, što se tradicionalno u Europi veže u kršćanski moral.

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=Zcc0vvpuJkk
Foto: Screenshot/Youtube

Alma i Elisabet dvije su strane iste kovanice, dva pola jednoga svijeta. Elisabet se ne može nositi sa svojim životom pa se povlači u katatoničnost iz koje je pomalo diže Alma. Ona nikad ne izgovara riječi, ali njezini izrazi lica glasan su odgovor sam za sebe. Kako bi se nosila s time, Alma priča za njih obje. Počevši od trivijalnih razgovora, dijeli s njom tajne koje nikome nije rekla. Alma je abortirala svoje dijete, što je bila Elisabetina želja kad joj je trudnoća počela deformirati tijelo. Elisabetina je mentalna snaga daleko intenzivnija od Almine zbog čega se i uspijeva povući u tišinu, na čemu joj Alma zavidi. Alma spominje priču o medicinskim sestrama koje su čitav život posvetile radu i to ju fascinira kao ideal. Elisabet je vjerojatno živjela takav život, potpuno posvećen glumi, kad joj je na put tim snovima stalo dijete. To je točka njihove istosti. Ona je pojačana scenama u kojima su Bergman i kinematograf Sven Nykvist povezali strane njihovih lica u jednu osobu.

Film smještaju u žanr modernog horora koji se fokusira na ljudsku psihu. Mislim da je Bergman htio propitati uloge i očekivanja koja svijet ima od žena i kako se one uspjevaju s time nositi. Osim toga, igra mijenjanja uloga zamišljena kroz Elisabet, koja je glumica, nameće pitanje nismo li mi svi glumci.  Alma se u jednome trenutku pita bi li bilo jednostavnije da svi smo onakvi kakvi jesmo. A kakvi smo uistinu? Lažemo, lijeni smo i zaboravni, a iskrenost je samo poželjna društvena krinka. Međutim, složenost ljudske prirode onemogućuje takvo strogo razdvojeno razmatranje, koje je savršeno za umjetničku tematiku. Svatko od nas ima više strana, karikirano rečeno, više ljudi unutar jednoga sebe.

Be social

Komentari