Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Film

Retropetak: Prokletstvo vlastitog lica (“The Face of Another”, H. Teshigahara)

13.07.2018. Tina ČatlaićFoto: tumblr.com/noworldconcerto

Stara japanska poslovica kaže da svaki čovjek ima tri lica: prvo koje pokazuje svima, drugo koje pokazuje bliskim prijateljima i obitelji te treće koje ne pokazuje nikada nikome. To treće lice zapravo je istinski odraz tko smo i kakvi smo. Međutim, što kad nam se uništi fizičko, opipljivo lice, anatomsko obilježje koje prvo primjećujemo na ljudima i s kojeg iščitavamo tuđa raspoloženja, stavove i neverbalne znakove? Tada se tek oslobađa ona gorčina, pesimizam i spoznaja koliko smo ustvari ovisni o vlastitoj vanjštini,  a sve te emocije skrivamo duboko u sebi, ispod nevidljive kože tog „trećeg lica“.

Bar je tako prikazano u ovom tmurnom japanskom filmskom biseru, intrigantno naslovljenim Tuđe lice.

U kina je došao 1966., upravo u tijeku vladavine japanskog novog vala filma koji se pojavio prema uzoru na istoimeni francuski pokret. Zapadnoj je publici slabo poznat, ali uspio je privući mlađe generacije nakon što su isječci i citati iz filma stekli veliku popularnost na društvenim mrežama poput Tumblra. Riječ je o psihološkoj drami sa suptilnim elementima znanstvene fantastike i horora, tjeskobnoj i nihilističkoj, snimanoj na depresivnim lokacijama urbanog Japana  šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Spaljeno lice u mrtvačkim povojima

Protagonist je Okuyama, ugledni inženjer i prilično naočit čovjek srednjih godina čije je lice groteskno unakaženo, to jest opečeno u nesreći na poslu. Nakon tog incidenta on se pretvara u mračnog, mrzovoljnog cinika, vlastito postojanje čini mu se frivolnim i uništenim, počinje konstantno razmišljati o važnosti fizičkog izgleda čovjeka i crta ljudskog lica. Ono što izaziva nelagodu je način na koji Okuyama odlučuje sakriti svoje opekotine – on je vlastito lice sakrio iza debelih slojeva zavoja koji mu ne pokrivaju jedino oči, nosnice i usta.

Foto: coelacance.tumblr.com

Kreće se gradom u takvom izdanju, bezglasno primjećuje reakcije stranaca koji se uvijek lecnu prvi prvom pogledu na njega. Tako on od samog početka gledateljima postaje nepristupačna, vizualno uznemirujuća pojava.

Nalik je hodajućem lešu s nehajno utaknutom cigaretom između prstiju ruke, bezizražajnoj mumiji koja nas hladnokrvno promatra s ekrana i za samog sebe ogorčeno reži da ,,ne možeš ubiti nešto što je već mrtvo“. Njegova se podsvjesna paranoja i opsesija vlastitim licem posebice ističe u odnosu sa suprugom koja se neprestano trudi pokazati razumijevanje i odobrovoljiti ga. Međutim, on joj grubo odsijeca sa svakom jetkom, često i sarkastičnom replikom.

Uništena ljepota žrtve atomske bombe

Naposljetku on vodi monologe sam sa sobom u njenoj prisutnosti, uspoređuje se s ružnim dubokomorskim ribama koje žive u tami. Koliko god se on trudi uvjeriti svoj kaotični um da je lice samo ,,nekoliko desetaka kvadratnih centimetara postavljeno iznad vrata i obloženo tijestom”, ne može se pomiriti sa svojim stanjem. Napetost sa suprugom kulminira kada ona odbije spavati s njim – to će Okuyamu potaknuti da se doista potrudi pronaći trajno rješenje za svoje lice, čvrsto uvjeren da je problem njihovog odnosa upravo u tome.

Pratimo kako se odvija još jedna paralelna radnja – kratka, pitoreskna priča o mladoj ljepotici čija je polovica lica spaljena pri bacanju atomske bombe na grad Nagasaki. Njeno stanje nije tako kritično kao Okuyamino, ali ipak je izložena brutalnim komentarima. Djevojka odlazi s bratom na ljetovanje i u tom se dijelu priče naglo stvara njen zaplet i rasplet. Usred noći ona se budi iz noćne more. Ono što me iznenadilo je njeno neočekivano incestuozno ponašanje, tj. scena u kojoj počinje očajnički tjerati svog brata da ju poljubi. On je smeten i uplašen pred njenim naglim nagonima, oprezno ju ljubi po oštećenoj strani lica, ali ona to ne prihvaća kao potvrdan odgovor na svoje zahtjeve.

Djevojka ustaje i mirnim, gracilnim koracima odlazi ravno u more, sve dublje i dublje dok ne nestane ispod površine – i više se ne pojavi.

Maska prema modelu nepoznatog čovjeka

Vraćamo se na glavnu priču: Okuyama posjećuje psihijatra, doktora Hiru, koji se odvaži na rizičan medicinski eksperiment kako bi pomogao pacijentu – izradit će mu „novo lice“, masku modeliranu prema izgledu nekog stranca. Model je pronađen i pristaje na taj pothvat nakon što mu je plaćen  iznos od deset tisuća jena. Doktor i njegova medicinska sestra uspješno su obavili operaciju i Okuyama sada zakriva svoju natečenu, nabubrelu kožu ispod slojeva nevjerojatno uvjerljive maske. Doima se da su njegove muke završile, ali upravo u toj svojevrsnoj metamorfozi iz strašila u normalnog čovjeka  leži jedan od ključnih trenutaka ovog filma.

To lice, iako privlačno, nije njegovo – to je tuđa fizionomija, tuđe obrve, tuđi nos, tuđa tekstura obraza. I doktor Hira i sam Okuyama počinju osjećati strah od te nove, specifične situacije, boje se kako će nova vanjština djelovati na identitet ovog nesretnog čovjeka. Postavlja se novo pitanje – može li pojedinac ostati isti, zadržati cjelokupnu svoju unikatnost i osobnost kada je njegovo pravo lice sakriveno,  gotovo ugušeno iza umjetnog sloja tuđih facijalnih karakteristika?

Kakav je osjećaj promatrati se u ogledalu uz neizgovorenu činjenicu da gledate kožu stranca jer je vaša nekadašnja koža previše zastrašujuća da bi ju izložili ičijim pogledima?

Društvo je krdo nakaznih, nečitljivih maski

U takvim se mislima utapa i Okuyama. Iako nakon osam sati mora skinuti masku i ponovno se omotati u povoje kako ne bi još više uništio pravo lice, pogled na to „normalno“ lice ispunjava ga sumnjom. Štoviše, muči se općenitom pretpostavkom da izgled prevladava nad ličnosti.  Iz toga zaključuje da će sada opet postati blizak svojoj ženi samo zato što će ju moći privući vješto skrojenom fizionomijom svog novog lica. Zato odlučuje provjeriti njenu vjernost. Umjesto da se vrati kući i pokaže joj se u novom izdanju, on ju najprije slijedi po gradu i zavodi ju predstavivši se pod lažnim imenom.

Njihova seksualna igra dovodi ih neočekivano daleko. Dovodi  ju u svoj drugi stan, za koji ona i ne zna da postoji te pobjesni uvidjevši da je njegova supruga bez oklijevanja spremna spavati sa „strancem“. Okuyama počinje skidati masku s lica, a ona se uplaši shvativši da je to njen muž te se pokušava izvuči iz zamke.

Razne scene i filmske fotografije tijekom gledanja mogu se protumačiti kao diskretni redateljevi komentari – svaki čovjek nosi svoju zasebnu, odvratnu masku kojom skriva još odvratniju nutrinu. Svaki čovjek glumi tvrdeći da je osobnost značajnija od izgleda, ali ne vodi se prema tim riječima. Svaki čovjek gubi samog sebe kada je njegova vanjština u neskladu s njegovim prohtjevima i kada mora skrivati ožiljke iza tuđe, „čiste“ kože.

(Visited 61 times, 61 visits today)

Komentari