Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Retropetak – Soylent Green: Vizija budućnosti ili sadašnjosti?

03.04.2015. Inja Drače
Foto:Facebook.com/SoylentGreenFilm?fref=ts

Foto:Facebook.com/SoylentGreenFilm

Distopijsku priču, nastalu u peru Harryja Harrisona, redatelj Richard Fleischer adaptirao je u film 1973. godine. Soylent Green tipičan je znanstveno-fantastični film smješten u budućnost, koja se možda u sedamdesetima i činila dalekom, ali iz današnje perspektive 2022. godina odmah je iza ugla. Zbog utjecaja efekta staklenika, Zemljini su resursi hrane, vode i energenata ishlapjeli, a kao rezultat toga ljudi nemaju posla, gladni su i očajni. Nove generacije ni ne poznaju stari svijet, pun života i prirodnih bogatstava, dok umiru na ulicama ili preživljavaju skrivajući se po zgradama koje liče na geta u kojima moraju biti sve do isteka policijskog sata. Svijet budućnosti stvorio je vojske beskućnika. Populacija New Yorka narasla je na 40 milijuna usta koja nitko ne može nahraniti. Čini li se taj svijet toliko dalek ili fantastičan?

Pred ili postapokaliptični New York

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=N_jGOKYHxaQ

Foto:Screenshot/Youtube

Iako Fleischer nije stvorio neki karakteristično svoj svijet 21. stoljeća, niti se posebno bavio scenografijom kako bi nas uveo u radnju, uspio je prožeti priču nekim jezivim osjećajem. Možda se taj osjećaj temelji na stvarnoj mogućnosti života u neimaštini na opustošenoj planeti. U uvodnim scenama nam daje fotografije razvoja industrije i velikih gradova koja je značajno pridonijela uništenju osnovnih dobara potrebnih za život. Priča nas dovodi u stančić u kojemu žive policajac Thorn i njegov stariji prijatelj Sol Roth. Thorn uključuje televiziju podsjećajući gledatelje kako je utorak dan za Soylent Green. Riječ Soylent zamišljena je kao kovanica riječi soja (soybean) i leća (lentils), upućujući na podrijetlo hrane. Predstavljajući novi oblik Soylenta, koji naziva čudotvorna hrana, objašnjava kako se dobiva iz oceanskog planktona te da je pun energije. Jedini problem je u tome što ga nema puno. Thorna glumi Charlton Heston predstavljajući nam grubog policajca kojemu slučajeve pomaže riješiti Sol (Edward G. Robinson). Sol se postavlja kao očinska figura Thornu te se jedan drugome ne libe pokazati brigu i ljubav. Robinson je u vrijeme snimanja bio jako bolestan i sluh mu je jako oslabio zbog čega je teško pratio ritam dijaloga. Međutim, njegova je uloga najuvjerljivija i najdublja. Zadnja scena koju je snimio bila je scena njegove smrti, a umro  je 12 dana nakon snimanja.

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=edQNjJZFdLU Thorn prvi put vidi kako je izgledao život na Zemlji

Foto: Screenshot/Youtube Thorn prvi put vidi kako je izgledao život na Zemlji

Thorn istražuje ubojstvo člana odbora korporacije Soylent, smatrajući kako netko pokušava prikriti zločin. Tražeći tragove, upušta se u vezu s priležnicom ubijenog, koju nazivaju pokućstvo. Bogataši mogu uzimati žene kao komad namještaja koji se nasljeđuje sa stanom. Ovlaš se ulazi u pitanje ženskog položaja, ali i postavlja teza da najstariji zanat opstaje i u postapokaliptičnom dobu, jer se svatko snalazi onako kako zna. Pa ipak, ostaje mjesta nekom idealizmu, jer se javlja i ljubav između Thorna i Shirl (Leigh Taylor-Young) koja na kraju ostaje nerealizirana zbog važnosti glavne filmske teme, a to je prava istina o Soylent Greenu.

Soylent Green kritika je politike koja ljude pretvara u stoku, ali i samih ljudi, za koje Sol kaže da su „uvijek bili pokvareni“ i koji parazitski režu granu na kojoj sjede sve do vlastitog istrebljenja. I zato je Soylent Green aktualan, tematski lako prenosiv i shvatljiv i u ovom modernom dobu.

Komentari