Retropetak: Srednjovjekovna drama o duši (“The Seventh Seal”, I. Bergman)
Ingmar Bergman, vječni redateljski talent i filozof među redateljima, bio je središnja osobnost poslijeratne skandinavske kinematografije, a njegov ga je neizmjerno bogat opus smjestio među najveće svjetske redatelje. Bergman portretira umjetnika koji se neprestano razvija, a njegova filmska ostvarenja utjelovljuju intimne slike i osjećaje. Njegov opus obuhvaća oko pedeset filmova i televizijskih produkcija koje obilježava srodna tematika i vraćanje jednakim problemima, a raspon stilova pod čijim su utjecajem nastali kreće se od film-noira do talijanskog neorealizma. The Seventh Seal, snimljen 1957. godine, predstavlja vrhunac Bergmanova opusa te nosi titulu jednog od najvećih remek-djela svjetske kinematografije.
„Nada je teška bolest“
The Seventh Seal snimljen je prema predlošku kazališne predstave koju je tri godine ranije napisao i režirao sam Ingmar Bergman. Radnja je smještena u srednji vijek, a u njezinom je središtu vitez Antonius Block kojeg utjelovljuje Max von Sydow i koji se iz Križarskih ratova vraća u rodno mjesto opustošeno zbog epidemije kuge. Demoraliziran borbama koje je proživio, glavni se junak može smatrati reprezentativnim Bergmanovim likom. Naime, Bergman svoje likove predstavlja kao slabe i ovisne o emocionalnoj potpori žene koju nisu u stanju voljeti te kao izolirane od društvenih konvencija i loše na području braka i roditeljstva.
Film započinje izmjenom polutotala krajolika popraćenih dramatičnom glazbom što stvara ekspresionističku i dramatičnu atmosferu te voice-overom u kojem protagonist citira Knjigu Otkrivenja što je inspiriralo i naziv filma. Protagonist je ujedno i narator koji gledatelja vodi kroz radnju povezujući događaje s osjećajima izolacije i beznađa, a nakon što se sa svojim štitonošom odluči otići na putovanje počinje propitivati vlastitu egzistenciju i traži temelje svoje vjere.
Izuzetno mistična i intima atmosfera postignuta je ravnomjernom i ritmičnom izmjenom zvuka i tišine koju redatelj koristi s ciljem naglašavanja magije i blaženstva pojedinih prizora. Mnogi će se složiti da se iznimna umjetnička vrijednost ovog filmskog ostvarenja krije u njegovoj autentičnosti, jednostavnosti i vizualnoj ljepoti. Napetost ostvarena kroz krupne planove i izmjena dugih kadrova svjedoče o snažnom i prepoznatljivom autorskom pristupu koji mitske i fantastične elemente vješto odražava na zbilju.
Alegorija srednjovjekovne kao odraz moderne duše
Ova naizgled teška tematika koja prožima Bergmanov opus rezultat je činjenice da je i samoga redatelja prožimao dubok osjećaj poricanja vlastite osobe i poražavajući strah od smrti. Naime, protagonist se na samom početku filma suočava sa Smrću (Bengt Ekerot) koju uspije namamiti na višednevnu igru šaha s ciljem produživanja vlastita života. Ovaj je okultni moment postao sveprisutan motiv u modernoj kulturi, a Bergmana je za isti inspirirao prikaz sa srednjovjekovne crkvene freske. Na svom putovanju vitez susreće različite likove i običaje srednjovjekovnog života poput flagelanata i tradicije spaljivanja vještica te se suočava s ljudskom okrutnošću i nedostatkom empatije.
Bergman na ovaj način kritizira svećenstvo koje se s ciljem ostvarivanja moći nad narodom koristi ulijevanjem straha. Također, film se može smatrati i svojevrsnom kritikom tadašnjih političkih okolnosti zapadnog svijeta prožetog i kontroliranog strahom i anksioznošću, a sam ga je Bergman definirao kao film koji portretira strah od smrti te kao refleksiju vjere i sumnje. Naime, utjelovljujući mučenu sumnju, vitez se u uzaludno obraća bogu čije se ideje ne može odreći.
Svojevrstan kontrast mračnim i teškim emocijama koje kao teret obilježavaju protagonista pojavljuju se mladi bračni par zabavljača, Jof i Mia, te njihovo novorođeno dijete kojima vitez pomaže. U mnogim je raspravama o Bergmanovom opusu ova obitelj navedena kao simbol svete obitelji. Ipak, osim vjerske simbolike, Bergman se koristi i onom potpuno osobnom. Zanimljiva je činjenica da se u velikom broju njegovih filmova, pa tako i u ovome, pojavljuju jagode koje simboliziraju jednostavnost prirode i života, a Bergmana izravno podsjećaju na djetinjstvo te se iste pojavljuju u sceni u kojoj ih vitez dijeli s obitelji zabavljača. Upravo ove scene, u kojima se na svojevrstan način slavi život, uspijevaju pobjeći ništavilu Smrti.
Suvremeni srednji vijek
U stotinu je godina svoga postojanja skandinavska kinematografija varirala između narodne filmske tradicije obilježene provincijskim područjem i velikih filmskih ostvarenja koja su se istaknula na području svjetske kinematografije. Raspon se Bergmanova opusa proteže na oba polja prožimajući njegove filmove intimnim emocijama i sjećanjima, ali i univerzalnom i vječnom tematikom. Ova alegorija za suvremenu osjetljivost te strah i izolaciju modernog čovjeka prerušena u ruho srednjovjekovne Skandinavije ostvaruje izuzetnu bliskost s gledateljem. Naime, teme poput straha od smrti, vjere i sumnje te egzistencijalnih pitanja čine ovaj film, kao i samog Bergmana, svevremenim i vječno modernim.
