Retropetak: Stuck in the middle (“Reservoir Dogs”, Q. Tarantino)
Nesumnjivo je da je u kontekstu povijesti, ali i sadašnjosti svjetske kinematografije te njezina daljnjeg razvoja, izuzetno teško ukratko pisati o Quentinu Tarantinu s čijim su imenom, ali i filmskim ostvarenjima, upoznati i oni koje su filmska teorija i povijest zaobišle. Stoga, moguće je da je najbolja opcija krenuti upravo od samih filmova te izbjeći nabrajanje dugog niza već kanoniziranih stilskih obilježja. Upravo je svojim debitantskim trilerom, Reservoir Dogs (1992.), Tarantino otvorio put za daljnji razvoj uvelike prepoznatljivog i neponovljivog, ali i tada već zrelog i formiranog filmskog stila.
Reservoir Dogs proglašen je kultnim klasikom te najboljim nezavisnim filmom u povijesti filmske umjetnosti, a u kontekstu je Tarantinove filmografije postao nositelj i sinteza elemenata koji su u relativno kratkom vremenu postali zaštitni znak njegovog filmskog stila i koji se protežu od same tematike, preko narativnih elemenata, sve do glumačke postave.
Postmodernistički i revolucionaran pljačkaški pohod
Središnji je motiv filma pljačka draguljarnice koja, doduše, nije prikazana. Naime, Tarantino gledatelju otkriva događaje koji su se odvili prije i neposredno nakon same pljačke, što Reservoir Dogs svrstava u tako zvane heist filmove. Pljačku je izvršila skupina od pet muškaraca za čije je uloge Tarantino odabrao snažnu glumačku postavu, pa su se u ulogama pljačkaša u odijelima pojavili Harvey Keitel, Tim Roth, Steve Buscemi, Michael Madsen, i, u nešto manjoj ulozi, i sam Quentin Tarantino. Radnja ima nelinearnu narativnu strukturu uokvirenu motivom zločina, i, budući da ne postoji kronologija, gledatelju je priča predstavljena u fragmentima, a određeni se dijelovi radnje saznaju isključivo iz dijaloga likova.
Premda je određenim filmskim klasicima poput ovoga nepotrebno analizirati radnju, Reservoir Dogs nesumnjivo sadrži scene koje vrijedi istaknuti. Uvodna scena započinje riječima koje izgovara sam Tarantino, a nakon samo nekoliko sekundi gledatelju se na uvid daje i vizualni sadržaj. Dinamična kamera kruži oko okruglog stola zalogajnice za kojim sjede osmorica muškaraca koji neprekidno razgovaraju, premda gledatelj samo u fragmentima vidi koji od njih u određenom trenutku ima riječ. Teme njihovih razgovora, koje variraju od rasprave o značenju iza Madonnine pjesme sve do onih o socijalno prihvaćenim konvencijama poput ostavljanja napojnica, otvaraju put domišljatim i zanimljivim dijalozima prožetim oštrim humorom, vulgarnošću i referencama na popularnu kulturu. Čitava scena broji velik broj rezova, izmjena kratkih i dugih kadrova te blizih i krupnih planova. Naime, Tarantino se od samog početka poigrava s filmskom formom čime značajno obogaćuje sadržaju i atmosferu te otvara put jedinstvenom i zabavnom stilu.
Nasilje pred kojim ne možete zatvoriti oči
Tarantino nam ni u jednom trenutku uvodne scene ne prikazuje sve prisutne likove istovremeno. Čak i u završnom kadru koji odgovara svojevrsnom polutotalu, jedan od likova ostaje izostavljen. Na ovaj način Tarantino ostavlja likove te njihove međusobne odnose i cilj nedefiniranim i tajanstvenim. Uvodnoj sceni slijedi uvodna špica u kojoj dinamična kamera prati usporeno kretanje skupine muškaraca te koja je ujedno i prvi trenutak u kojem su nam likovi prikazani na okupu. Nakon što kamera postane statična, gledatelj prati udaljavanje skupine muškaraca dok u pozadini svira Little Green Bag, prva u nizu pjesama koje je Tarantino uključio u film u okviru emisije fikcijske radijske stanice K-Billy: K-Billy’s Super Sounds of the Seventies Weekend.
Središnji događaj, dakle pljačka draguljarnice, od gledatelja ostaje skriven. Ipak, o istoj saznajemo iz događaja koji su joj uslijedili kao posljedice s obzirom na to da je čitav zločin nevješto izveden te iz dijaloga likova koji bez obzira na količinu podataka o prethodnim događajima ostaje prirodan, jednostavan i zabavan. Također, budući da se muškarci međusobno oslovljavaju nadimcima koji odgovaraju nazivima boja, relativno brzo postaje jasno da se počinitelji zločina međusobno ne poznaju, iz čega može slijediti zaključak da se plan za savršen zločin s razlogom raspao.
Nezaboravni Stuck in the Middle with You
Ipak, okvir za razumijevanje radnje te međusobnih odnosa između likova nije isključivo dijalog. Naime, Tarantino likove nakon pljačke okuplja u napuštenom skladištu gdje će se odviti najupečatljivija scena filma. Nakon što uspije oteti policajca, Mr. Blonde (Michael Madsen) odluči ga u prtljažniku odvesti u skladište gdje su se odlučili sastati počinitelji te ga ondje brutalno muči priznajući mu pritom da isto radi isključivo radi vlastitog zadovoljstva pri čemu otkriva svoju sadističku narav. I dok se scena brutalnog i krvavog nasilja, u kojoj ipak najbizarniji prizor ostaje skriven naglim podizanjem kamere, isprepliće sa Stuck in the Middle with You, gledatelj svjedoči zabavnom i plesnom sadržaju koje se pretvara u izljeve teškog nasilja i iživljavanja koje je, kada ga postane svjestan, prekasno pokušati ne vidjeti.
Svevremena poetika zločina
Reservoir Dogs se često navodi kao primjer filmskog nasilja. Mnogi su ga usporedili s klasičnim pljačkaškim noir filmom ističući ironiju u njegovim zadnjim scenama. Naime, ni jedan od likova ne uspije pobjeći oštroj sudbini (nasilna smrt ili uhićenje). Film se može smatrati utemeljiteljem Tarantinove filmske tehnike koju nazivamo njegovim stilom s obzirom na to da sadrži elemente koji se kreću od teme zločina ili nesreće, preko oštrih dijaloga i crnog humora, karme koja sustiže likove i nelinearne fabule. Film je izrazito dinamičan i napet, posebno u situacijama sukoba, a čitavu atmosferu obogaćuje originalna glazba. Reservoir Dogs je primio izvanredne, ali i negativne kritike. Dok su jedni hvalili zrelu režiju i dobro osmišljen scenarij, drugi su kritizirali brutalno nasilje i vulgaran jezik. Ipak, nema sumnje da je odigrao presudnu ulogu na području Tarantinove filmografije, ali i na području ovoga žanra, a njegova ga svevremenost čini vječno uzbudljivim.
