Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Film

Retropetak: Žudnja žudi žudjeti (“That Obscure Object of Desire”, L.Buñuel)

26.05.2017. Josipa LovrićFoto: movietitles.tumblr.com
Zajednička opsesija španjolskog nadrealista i francuskog psihoanalitičara

Luis Buñuel, španjolski filmski nadrealist i “legitiman sljedbenik Freuda i Lacana”, rođen je 1900., a Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar, 1901. godine. Obojica su odrasla u katoličkim zemljama gdje su pohađala isusovačku školu i obojica su bila povezana s važnim nadrealističkim umjetnicima svojega doba. Za obojicu je predmet žudnje postao svojevrsna opsesija. No dok Lacan analizira perverznu, opsesivnu žudnju, filmski redatelj Buñuel ju pokazuje, i to na opsesivniji, provokativan religijski i sadomazohistički način. Premda se odrekao katolicizma, on je zauvijek ostao utjecajan u njegovu životu i radu. Često se znao šaliti govoreći: „I’m an atheist, thank God.“

Sukus cjelokupne njegove filmografije potvrđuje točnost sljedeće rečenice: „A religious education and surrealism have marked me for life.“ ( Luis Buñuel)

Foto: facebook.com/obejrzedzisiajdobryfilm

Buñuelov film koji izvanredno opisuje seksualnu žudnju je That Obcure Object of Desire, inspiriran romanom Pierrea Louÿsa, Woman and the Puppet, iz 1898. godine. Dvije glumice, Carole Bouquet i Angela Molina, glume dvije osobnosti jedne žene, mlade andaluzijske ljepotice Conchite koja postaje predmetom žudnje sredovječnog i dobrostojećeg Francuza Mathieua, kojeg utjelovljuje Fernando Rey.

Conchita, za razliku od Belle de Jour ili Tristane, ne samo da odbija muškarca koji ju želi, već ga ona uči lekciju o njegovoj vlastitoj, problematičnoj prirodi, odnosno o njegovoj stalnoj potrebi za ženom koja će mu uvijek biti nedostupna. Filmovima Belle de Jour, Tristana i That Obscure Object of Desire, Buñuel se vraća nadrealističkoj prezentaciji podsvjesne žudnje.

Retrospektivno pripovijedanje iz vizure samog protagonista

Ovo je prije svega „lakanovski“ film, patološka razina muške žudnje i ljubomore koja kao da korespondira s vanjskom prijetnjom, ali i služi kao vlastito samoopravdanje bez obzira na objektivnu realnost. Većinu filmskog narativa čine „flashbackovi“ protagonista, sredovječnog i dobrostojećeg Mathieua, koji retrospektivno pokušava objasniti suputnicima u vlaku zašto je izlio kantu vode na ženu. Pripovijedajući o svojoj frustrirajućoj vezi s Conchitom, mladom ženom iz radničke klase, on traži i opravdanje za mržnju prema njoj.

Iz niza situacija, vidljiva je njegova patronizirajuća pozicija prema Conchiti. On nju i njezinu majku obasipa novcem ne bi li ju pridobio. Scene u kojima se vidi da je njome privučen govore o fetišizmu. Primjerice, on udiše miris rupčića koji je ona ostavila, iz njegovog lica izbija naslada i ushićenje kad kaže da je djevica. On joj tolerira neke njezine posebnosti samo zato što je uvjeren da će ju u skoroj budućnosti posjedovati  kao ljubavnicu.

Sluškinja i gospodar

Mathieu upoznaje Conchitu u trenutku kad počne raditi kod njega kao sluškinja. Vrlo brzo postaje njome opsjednut, a kad ju pokuša prvi put zavesti, ona odlazi, što njega ostavlja zbunjenim. Radnja se razvija tako što Buñuel pokazuje kako im se putevi stalno susreću. Katkad je Mathieu onaj muškarac koji lovi, a katkad se Conchita sama njemu vraća. Ona ga izaziva, a ponekad i ponižava i svodi na ljutitog i patološki ljubomornog voajera.

Njegovo je pripovijedanje isprekidano s epizodama terorističkog nasilja (u pozadini je pucnjava i bombardiranje) i dok je protagonist udaljen od ovih zbivanja, Buñuel ovim čini poveznicu između političkog i  potencijalnog seksualnog nasilja.

Foto: thisobscuredesireforbeauty.tumblr.com

Žudnja žudi žudjeti

Conchita je subverzivna sila koja uvijek tjera Mathieua na nasilje. Ona je reprezentativna za terorizam jednako kao i subverzivne skupine koje čine politički teror kroz nekoliko scena koje Buñuel umeće u film. Conchitine čvrsto vezene hlačice onemogućuju realizaciju seksualnog čina među njima, ali itekako omogućuju intenziviranje Mathieuove fantazije o njoj kao nedostupnom i mračnom predmetu žudnje. Lacan kaže da čovjek više voli živjeti u snovima i žudnjama jer su žudnje ljepše od stvarnosti, a ako se i ostvare, nisu nikad ni izbliza toliko lijepe koliko u fantaziji.

Objekt žudnje je sporedan u odnosu na žudnju. Žudnja žudi žudjeti. Ne traži zadovoljenje, već samo svoje pojačavanje. U ovome slučaju, čvrsto vezene hlačice na Conchiti to omogućuju.

Ona mu u jednom trenutku i kaže: You want what I won’t give you; it’s not me that you want. If I’d give you what you want, you’d stop loving me. Ako je to doista tako, mnogi bi rekli da tu nema ljubavi, ali takvo očito i naknadno pametovanje ovakvim akterima doista nije potrebno.

Foto: facebook.com/chaoticcinema

Predmet žudnje je najmanje bitan

Conchita  prema njemu izražava iskrenu predanost ili  iznenadnu odbojnost, žudnju da ga učini sretnim ili žudnju da ga povrijedi i ponizi. Tijekom cijeloga filma gledamo opetovane neuspjehe seksualne konzumacije koju prekida samo ona. Da bi stvar bila još zanimljivija, Buñuel je za njezinu ulogu angažirao dvije različite glumice, s tim da nijedan od likova u filmu ne potvrđuje ovu promjenu glumica u njihovim pojavnostima. Prvotno je uloga Conchite bila dodijeljena Mariji Schneider (Last Tango in Paris), ali je, zbog određenih neslaganja između nje i Buñuela, došlo do obrata pa se Buñuel odlučio da će ulogu Conchite igrati dvije različite glumice koje će predstavljati dvije osobnosti iste žene, poput dvije strane iste kovanice.

Buñuel nije objasnio zašto je uzeo dvije različite glumice za istu ulogu, ali izgledna vjerojatnost je u tome da je htio pokazati da je predmet žudnje najmanje bitan. Ono što je doista bitno je da žudnja ne prestane žudjeti – a objekt se lako može zamijeniti drugim.

Upravo to mijenjanje dviju glumica prolazi potpuno nezapaženo ispred Mathieua.  Ona mu, uostalom, i kaže: It’s not me that you want.

Dvije glumice – dvije strane iste kovanice

U svojoj dvostrukoj pojavnosti, ona je projicirana slika svega što ga izaziva i izluđuje, a njegova frustracija je perverzno prolongiranje žudnje koje mu omogućuje izbjegavanje konfrontacije s traumatičnom realnošću vlastite impotencije.  Što on više pokušava udovoljiti njoj kao objektu žudnje – ona mu tim više izmiče – što intenzivira njegovu žudnju za njom. Ove kontradiktornosti ne nalaze svoje razrješenje, niti se ono očekuje.

Premda je mijenjanje glumica u početku arbitrarno, ono se razvojem radnje smješta na svoje mjesto. Bouquet je više izravna, ona je ta koja nosi „pojas nevinosti“ u krevetu, prihvaća Mathieuova novčana sredstva za majčino dobro. Nasuprot tomu, Angela Molina otvoreno izaziva Mathieua govorom tijela, ali i verbalno. „Volim te“, kaže ona, „ali ne želim voditi ljubav s tobom.“

You kiss me without loving me. / Now I know you love me.

Mathieu kaže prijatelju: If I marry her, I’ll be completely helpless.

Ona mu kaže da je mocita, što doslovno označava mladu djevojku, ali ovdje označava i njezino djevičanstvo. Conchita se zavjetovala ostati djevicom do braka čime se Mathieuova naslada pojačava i izbija na vidjelo.  Dok ju on pokušava dobiti, ona mu kaže: You kiss me without loving me.  U trenutku kad se on razbjesni, pomislivši da je spavala s muškarcem kojim ga je izazivala dok je plesala flamenco, on ju pljusne. Ona mu otkloni svaku sumnju i kaže da je sve bila predstava te da je i dalje djevica. Obznanjuje mu to jer vjerojatno želi nastaviti biti objektom žudnje kao što i on želi nastaviti žudjeti. Dok joj svježa krv klizi niz zube, ona mu se osmjehne i kaže: Now I know you love me.

Foto: freshmoviequotes.tumblr.com

 

Što žene zapravo žele?

Ono što film čini jedinstvenim je neustrašiv pogled na pravu erotsku opsesiju koja uključuje okrutnost ljubavnika, a koja ne dolazi do konačnog ispunjenja. That Obscure Object of Desire je duboko univerzalan, ali ga je samo ikonoklastik poput Buñuela mogao ovakvim napraviti.

Završetak protagonistova putovanja događa se tamo gdje je i započelo, u istome gradu gdje je žudnja počela i u društvu iste žene koje se muškarac ne može riješiti niti ju može posjedovati.

Foto: freshmoviequotes.tumblr.com

Mogli biste pomisliti da je Mathieu idiot, kako se može usuditi posjedovati je, odnosno kupovati, što on doista i čini. Ili biste mogli reći da se njegova opsesija sastoji u  odbijanju poretka realnoga svijeta ne bi li iskusio izazov i neprestano osvježenje u hvatanju neuhvatljivog. Također biste mogli pomisliti da on dobiva ono što zaslužuje ili da nije trebao prihvatiti Conchitino izazivanje. Možda ćete reći da je ona u svojoj okrutnosti licemjerna te da je njezina opsesija u tome što želi nastaviti biti njegovim predmetom žudnje, baš koliko i on želi nastaviti žudjeti.  Film svakako ostavlja otvorenim i ono ‘frojdovsko’ pitanje: Što žene zapravo žele?

Premda ne nudi samo tako odgovor (jer to nije ni cilj ovakvog filma), jedno je sigurno: svatko tko u impulzivnom, izazovnom i opasno zavodljivom svijetu podsvjesnih želja vidi i nevjerojatnu  ljepotu, okrenut će se za  ‘tim mračnim predmetom žudnje’ još jednom.

IZVORI:

Trevitte, Chad: Perversity and Post-Marxian Thought in Buñuel’s Late Films, Film-Philosophy, 16.1 (2012.)

Bruce Fink: Lakanovski subjekt: između jezika i jouissance, KruZak, Zagreb, 2009.

 

Komentari