Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Izvedbene umjetnosti

“To nismo mi, to je samo staklo” (Teatar &TD): Optimizam u krizi

16.01.2017. Tim HrvaćaninFoto Damir Žižić

Nakon praizvedbe u Beogradu 2012. godine, tekst Ivane Sajko “To nismo mi, to je samo staklo” napokon je premijerno izveden i u Hrvatskoj, 12. siječnja u Teatru &TD, u koprodukciji s umjetničkom organizacijom RUPER. Sajko je svoje tekstove više puta sama režirala i izvodila, no ovog puta režiju potpisuje Franka Perković, dramaturgiju Ivan Penović i Saša Božić, a izvodi je četvero mladih glumaca. Tina Orlandini i Matija Čigir nedavno su diplomirali na Akademiji dramske umjetnosti, dok su Tena Nemet Brankov i Bernard Tomić još uvijek studenti glume. I Perković i Božić poznati su po tome da u svoje predstave uključuju studente i mlade glumce pa ovaj odabir nije iznenađenje.

Ivana Sajko za svoj je rad dobila niz nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu, a drame su joj igrane u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama. Usprkos četiri nagrade Marin Držić i značajnom uspjehu u inozemstvu, njeni tekstovi nisu baš zastupljeni na hrvatskoj kazališnoj sceni. Njezin dramski rukopis je specifičan i odudara od klasičnog dramskog pisma u smjeru hibridnih književnih formi. Tako je drama “To nismo mi, to je samo staklo” zapravo esej u stihovima u kojem nema likova, dijaloga ni klasičnih zapleta te zbog toga zahtijeva veću kreativnost redatelja prilikom postavljanja na scenu.

“To nismo mi, to je samo staklo” izrazito je poetičan tekst koji govori o društvenom beznađu u svijetu u kojem ekonomska kriza za malog čovjeka nikada neće završiti. Ovom zahtjevnom predlošku redateljsko-dramaturški trojac Perković-Penović-Božić hrabro je pristupio te napravio vrlo dobru predstavu zaigrane režije i sigurnih glumačkih izvedbi. Dramu su podijelili na zaokružene cjeline koje glumci izvode kao monologe, uz povremeno ispreplitanje ili ponavljanje stihova, primjerice kada nabrajaju što bi učinili da su oni Bonnie i Clyde. Ritam predstave je umjeren, Perković pušta riječi da sjednu na svoje mjesto, no pritom ne dozvoljava monotonost pa nedostatak dijaloga i izmjene replika nadoknađuje pokretom, interakcijom s gledateljima i maksimalnim iskorištavanjem scenskog prostora.

Foto: Damir Žižić

Sajko dramu “To nismo mi, to je samo staklo” piše iz pozicije dviju generacija, roditelja i djece, no nije riječ o sukobu generacija zato što su i jedni i drugi zaokupljeni vlastitim problemima. Djeca jesu jedna od briga roditelja – ona su neprofitabilna, ona prijete kućnom budžetu, no “svatko snosi krivnju za vlastitu djecu”. Iako je ekonomska kriza 2008. godine okidač za ovu dramu, Sajko ne piše o društveno-političkim zbivanjima, ona krizu portretira u bezimenim pojedincima. Njezine su riječi oštre i jasne, a istovremeno poetične i nježne. Ona piše o čovjeku koji gubi volju boriti se s poslom, s kreditom, s računima, s vlastitom djecom. S druge strane piše o mladima koji nemaju razumijevanja za brige svojih roditelja, koji ne znaju što bi učinili sa svojim životima, koji nemaju ambicija, koji preziru vlastitu refleksiju koja ih proganja u staklu…

“Naša je mladost beskonačno nasilje, rasadnik bolesti i iskrivljenih perspektiva”

Iako u drami možemo razaznati kada progovaraju roditelji, a kada djeca, u predstavi te granice nestaju zato što je izvode mladi glumci kojima su te teme osobno bliske. Mladi su miševi s kojima se nitko ne želi igrati, koji misle da će lutka u izlogu uvijek izgledati bolje od njih samih, koji svojim nezdravim navikama rade na vlastitom samoubojstvu. Predstava stoga postaje veoma bliska gledateljima koji su generacija izvođača. No to je ne čini ograničenom samo za mlađu publiku jer tekst govori o društvenoj krizi koja se nalazi u svima nama. Svi proživljavamo dane kada nemamo razlog za navinuti budilicu i ustati iz kreveta.

Foto: Damir Žižić

Predstava ipak nije posve mračna. Mlada glumačka postava zaista je izvrsna. Igraju sa stavom i ovdje je to zapravo najbitnije. Određeni prkos koji izvire iz njihovih scenskih pojava sugerira da možemo pobijediti krizu, da možemo pronaći svoj put, kao što to Ivana Sajko zamišlja kroz priču o Bonnie i Clydeu. U izvedbi je puno korišten scenski pokret koji dopunjuje tekst te istovremeno doprinosi dinamici predstave, za što je vjerojatno zaslužan Saša Božić. Uvodni monolog, kojeg ponavljaju svi glumci, tako se upotpunjava sitnim detaljima poput klecaja koljena uz rečenicu “ekonomija se urušila poput domina”, a kada maštaju o tome da pobjegnu kao Bonnie i Clyde ushićeno i nezgrapno plešu u paru, čime se pomalo ismijava generacija koja nije naučila plesati na plesnjacima.

Sat vremena duga predstava igra u maloj dvorani SEK-a koja je odlično prilagođena potrebama predstave. Gledatelji su smješteni s više strana dvorane, scenografiju čine tek jedan trosjed i nekoliko stolaca, a kostimi su potpuno svakodnevni. Dobar scenografski i kostimografski posao odradila je Zdravka Ivandija Kirigin, dok je Elvis Butković pažljivo oblikovao rasvjetu koja decentno prati glumačku igru i promjene u tekstu, također maksimalno iskorištavajući prostorne mogućnosti. Igru dopunjuju lutke beba koje glumci neprestano prevrću po rukama, simbolično sugerirajući da je naša budućnost, a time i mogućnost osobne ili društvene promjene, isključivo u našim rukama.

Osim što plešu i pužu jedni po drugima na trosjedu, u par navrata glumci izvode monologe sjedeći pred slučajno izabranim gledateljem, no ne ulaze u interakciju dalje od kontakta očima. Ovakva interakcija budi pažnju gledatelja, no ostavlja i nekoliko pitanja u zraku. Jedan od tih monologa je onaj u kojem Nemet Brankov govori o tijelu i izgledu, uspoređuje sebe s lutkama u izlogu, pa nije jasno je li osoba kojoj se obraća ta lutka iz izloga koja izgleda bolje od nje ili bi pak to trebao biti čin solidarnosti (nitko od nas nije lutka), ili je jednostavno to tako postavljeno, bez namjere da se traži potvrda u tekstu.

Foto Damir Žižić

Isto rješenje ponavlja se sa završnim monologom koji bi možda bio i efektniji kada bi Orlandini i Tomić sjedili jedan nasuprot drugom, s obzirom na to da su oni prethodno utjelovili Bonnie i Clydea, umjesto da svoju priču pričaju nekom trećem iz publike, koji u konačnici i nije slučajno izabran gledatelj. Jedina sitna mana predstave poveće su pauze između pojedinih monologa. Kako prethodni završi, tako sljedeći monolog i počne, no umjesto da se to dogodi jedno za drugim, zbog umetnute pauze tražimo povod novog monologa, želimo otkriti što je potaknulo taj monolog. No čini se da su pauze ipak estetski dodatak.

Prošla godina donijela je nekoliko odličnih i velikih hrvatskih tekstova na kazališnu scenu, a ova predstava pokazuje da postoji prostor i za drugačije, no podjednako kvalitetno i zanimljivo dramsko pismo. Još je značajnije to da takvo dramsko pismo u Hrvatskoj može itekako uspješno zaživjeti na sceni, i to ne kao konceptualizirani performans (drama je u Beogradu igrala kao izvedbena instalacija u robnoj kući Beograđanka), već kao komorna predstava domišljate režije i šarmantnih glumačkih izvedbi. Da vas prethodni odlomci ne bi previše zavarali, predstava sadrži i niz duhovitih trenutaka, a tema može poslužiti i kao temelj produktivne rasprave nakon predstave. Mladi su budućnost ove zemlje, no želi li ova zemlja imati budućnost ili radi na vlastitom samoubojstvu?

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari