Salon de Fleurus i Sfinga velegrada u MSU: Prelijevanje prošlosti i buđenje nostalgije
Jedna od najopipljivijih misli u filmu Woodyja Allena Ponoć u Parizu svakako je ona o nostalgičnosti. Ima nešto u tome da uvijek mislimo kako je prošlo vrijeme bilo bolje, kreativnije, ispunjenije. Upravo takav osjećaj bude dvije izložbe, Salon de Fleurus i Sfinga velegrada, koje su trenutno postavljene u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
Salon de Fleurus i Sfinga velegrada izložbe su koje nas svojim idejnim konceptom vraćaju u prošlost. Salon de Fleurus predstavlja suvremenu rekonstrukciju salona američke književnice Gertrude Stein sa samog početka 20. stoljeća. Gertrude Stein, osobnost oko koje se izgradio čitav postav izložbe, danas je poznatija po svojoj pokroviteljskoj i kolekcionarskoj aktivnosti nego po književnosti kojom se također bavila. S bratom Leom počinje sakupljati djela suvremenih autora po dolasku u Pariz 1903. godine. Uskoro se njen stan pretvara u glavno okupljalište pariških intelektualaca, a privlači i slikarska imena poput Henrija Matissea, Pabla Picassa, Georgesa Braquea i Andréa Deraina. Na druženja su dolazili i književnici T. S. Eliot, James Joyce, Ernest Hemingway, F. Scott Fitzgerald i Guillaume Apollinaire. Kakvo društvo.
Gertrude Stein je suvremena verzija Charlesa Saatchija
Imajući na umu umjetničku elitu koja se redovito nalazila subotom navečer u Ulici Fleurus 27, ne zaboravimo zauzeti perspektivu Gertrude Stein. U tom trenutku Picasso je na kraju svoje tzv. ružičaste faze. Nakon upoznavanja Gertrude, naslikao je njen slavni portet oko 1905. godine (koji se može vidjeti i na izložbi), prije ulaska u poznatu kubističku fazu. Kubizam je na slici nagoviješten u oblikovanju njena tijela u jednostavne mase te oblikovanju lica po uzoru na afričke maske, što ukazuje na rane utjecaje izvaneuropskih civilizacija na njegovu umjetnost. Matisseu također tek predstoji rad na remek-djelima poput Harmonije u crvenom i Plesa. Dakle, njih dvojica još uvijek nisu u naponu svoje umjetničke snage, a Stein je u njihovu radu prepoznala ogroman potencijal. Danas bismo tu situaciju mogli povezati s jednim od najpoznatijih kolekcionara Charlesom Saatchijem koji je karijere suvremenih umjetnika Damiena Hirsta, Marca Quinna i Tracey Emin lansirao u zvijezde.
Kopije koje nisu nužno loše
Izgled salona rekonstruiran je prema dokumentarnim fotografijama. Točno iznad zelene zone koja je označena na zidovima izložbe postavljane su slike i u izvornom salonu. Na izložbi nisu prikazani originali, nego autor radi kopije najpoznatijih remek-djela moderne umjetnosti. Posljedično se otvara pitanje o odnosu originala i kopije, što očekivano može razočarati posjetitelja koji na izložbu ide kako bi pogledao originalnog Matissea. No, pritom se treba sjetiti svih financijskih teškoća koje prate posuđivanje djela i nemogućnost njihova okupljanja na jednome mjestu. U ovom slučaju, kopije nisu bezvrijedne. One prenose priču. Njihova uloga je pokušati oživjeti barem djelić atmosfere i stimulativnog duha koji je nastanjivao salon Gertrude Stein. Suvremenom umjetniku to je itekako pošlo za rukom.
Zanimljivo je istaknuti kako je Gertrude imala radikalan umjetnički ukus. Među prvima je prepoznala i podržala Matisseov rad. Međutim, osvrnemo li se na uređenje interijera, primjećujemo kako je namještaj prilično konzervativan i dekorativan. Zapravo se radi o neobičnom i osebujnom spajanju različitih umjetničkih stilova: devetnaestostoljetne građanske dekorativnosti i suvremenih umjetničkih tendencija.
Način na koji su označeni autori i djela pokazuju izvrsno rješenje za ovakvu vrstu postava. Upotrijebljene su pokretne legende koje otvaraju igru u kojoj se posjetitelja potiče na pretraživanje salona i otkrivanje imena slikara koji su ondje zastupljeni. Tako na trenutak uspijevate zaboraviti da ste u izložbenom prostoru. No, element koji vraća u sadašnjost su slike koje su na zidu postavljene bez okvira, što u izvornom salonu nije bio slučaj. U Muzeju su okviri postavljeni u kut, kako bismo se podsjetili da se ne radi o originalima, nego o suvremenoj rekonstrukciji.
Hrvatska na europskoj umjetničkoj mapi
Čitavu priču o salonu Gertrude Stein dopunjuje izložba Sfinga velegrada. Ona se idejno uklapa u program Salona de Fleurus, što je prigodno spojeno sa stotom obljetnicom Proljetnog salona. Radi se izuzetno značajnoj likovnoj manifestaciji koju su redovito predstavljala najjača hrvatska umjetnička imena. Izložena su djela četrdeset i osam umjetnika hrvatske međuratne umjetnosti, poput Milivoja Uzelca (prema čijem djelu iz 1921. godine je nazvana i izložba), Vilka Gecana, Marijana Trepšea, Vladimira Becića i drugih. Većina naših umjetnika tog vremena studirala je u inozemstvu i vrlo je dobro poznavala suvremena umjetnička strujanja. Iako smo geografski rubna zemlja na umjetničkoj mapi Europe, djela na ovoj izložbi pokazuju koliko smo u prvoj polovici 20. stoljeća vidljivi na međunarodnoj umjetničkoj sceni.
Postavimo li ove dvije izložbe u odnos prošlosti i sadašnjosti, zanimljivo je kako one funkcioniraju. Suvremena autorska vizija prošlosti zastupljena je u Salonu de Fleurus, a suvremeni pogled hrvatskih autora na njihovu suvremenost u Sfingi velegrada. Tako se vrijeme na pomalo zbunjujuć način prelijeva iz jednog postava u drugi, ostavljajući posjetitelju prostor za intimno promišljanje o vlastitom konceptu prošlosti. Ili možda samo za ponovno gledanje Ponoći u Parizu.
Izložbe se mogu pogledati do 31. siječnja.
