Sedam kraljevina i Osten Ard – najuzbudljiviji svjetovi suvremenog fantasyja
Kad su se Tolkien, Lewis i ostali Inklingovci okupljali u malim oxfordskim pubovima i raspravljali treba li Lucy Pevensie pri dolasku u Narniju dočekati dabar koji govori ili zbunjeni faun te da li je potrebno da Froda Bagginsa u pustolovinama prati njegov vrtlar, vjerojatno nisu niti slutili da će interna popodnevna razbibriga prerasti u književni žanr koji će obilježiti cijelo jedno književno razdoblje, ali i ostaviti trag na životima mnogih generacija koje će njihove priče željno gutati.
Svakome je u životu potrebno malo fantastike, bijeg od stvarnosti u izmišljeni svijet gdje je sve dopušteno- i najveći plašljivac tamo može postati hrabar vitez, a neugledna djevojčica hrabra djeva koja spašava svijet. Oduvijek su ljudi izmišljali pohlepne i strašne zmajeve koji vrebaju u planinama, dobre vile koje štite i prate čovjeka kroz njegov život ili opake vještice koje na kraju dobivaju ono što su zaslužile. Zato ne treba čuditi što je ova vječita ljudska potreba za fantastičnim u posljednjih sto godina dobila oblik pravog književnog pravca i stekla milijune vjernih obožavatelja.
Među najčitanije suvremene autore popularnog fantasyja sigurno spadaju G.R.R.Martin, Guy Gavriel Kay te Tad Williams. Prvu dvojicu često se smatra nepobitnim autoritetima na tom području, dok se Williamsa također mnogo hvali, ali mu se dosta i prigovara.
George Martin se svakako ističe svojom izravnošću, surovošću i iskrenošću, dok je Williams poetičniji, on stvara klasičnu priču o borbi dobra i zla. Kod njega je jasno postavljeno tko je negativac, a tko pozitivac. Koga trebamo voljeti, a koga mrziti, tko je vrijedan žaljenja i žrtva, a tko onaj koji spletkari u korist svojih zlih ciljeva. Kod Martina pak nema junaka, njegovi likovi su obični ljudi, sa svojim slabostima i manama, oni nisu ovdje da ih mi volimo, mrzimo ili shvatimo pošto ništa i nitko u njegovim knjigama nije crno-bijel jer sam život nije takav.
Trilogija Tada Williamsa Tuga, Trn i Sjećanje, ali i ostala njegova djela poput Sjenovite međe i ostatka te na hrvatski neprevedene trilogije, priča je o svijetu drevne magije, izdajstvu, starim spletkama i tajnama koje se polako razotkrivaju. Radnja ove priče čiji je prvi nastavak objavljen 1988. toliko je opsežna da neki Williamsu prigovaraju zbog otezanja i nepotrebnog razvlačenja radnje.
To je nešto što se za Georgea Martina nikako ne može reći. Nevjerojatan broj likova koji na kraju pete knjige doseže otprilike tisuću nikako nije nešto što je naštetilo tečnosti i zanimljivosti Martinove Pjesme leda i vatre, čije je objavljivanje kad je 1991. izašla prva knjiga bilo predviđeno u tri nastavka, ali uskoro je priča postala toliko popularna i kompleksna da ju je autor odlučio produžiti na sedam nastavaka . On nas u svoju priču uvlači takvom snagom da niti ne osjećamo težinu onih tisuća stranica što prelazimo u samo nekoliko dana.
Nije mi namjera suditi između ove dvojice niti nametati moje osobne preference, ali već me dugo kopka i razmišljam o tome što toliko ljude privlači Georgeu Martinu? Mogla bi to biti njegova jednostavnost jednako kao i njegova sklonost intrigama kojima je Pjesma leda i vatre ispunjena. Također je fascinantno kako ga ljudi i dalje obožavaju iako je pobio većinu naših najdražih likova. Poznam ljude koji mu prerani odlazak Neda Starka nikad neće oprostiti, ali i dalje pohlepno iščitavaju sve što Martin napiše. Pitam se bi li Harry Potter dosegao jednaku popularnost da je glavni lik stradao već pri pokušaju spašavanja kamena mudraca ili da ga je usmrtio bazilisk u Odaji tajni? Možda sam se baš postavljanjem ovog pitanja približila Martinovoj tajni. On poput W.M. Thackerayja piše roman bez junaka- nikoga ne ističe i nikoga ne štedi te svaki lik ima svoju svrhu u cjelokupnoj radnji koju prije ili kasnije otkrivamo. Stvara svojevrstan prikaz svijeta neopisivo sličnog našemu s dodatkom magije koja gotovo neprimjetno postaje neizbježan dio priče i moguć ključ za rješavanje pitanja koje si svi postavljamo od kad smo uzeli Igru prijestolja u ruke- tko će zasjesti na Željezno prijestolje?
Tad Williams je sjajan pripovjedač i prvenstveno iznimno svestrana osoba, a njegov fantasy odiše posebnošću koja se dugo nije osjetila. Njegova trilogija o simpatičnom malom od kuhinje Simonu i njegovim epskim pustolovinama tokom kojih odrasta i postaje junak svakako je osvojila srca mnogih ljubitelja ovog žanra pa tako i moje. Simbolični drevni narod Sithe intrigirao je maštu čitatelja jednako kao i Drugi Georgea Martina, a zli princ Norna, Ineluki, tjerao je strah u kosti ništa manje nego Melisandrine vradžbine i nadolazeća zima.
Na kraju mogu samo zaključiti da je jednostavno stvar osobnih preferenci koga ćete izabrati između ove dvojice. Majstori su žanra to je sigurno, a razlikuju se neizmjerno. Jedan je pjesnik, drugi realist. Jedan svojim likovima dopušta sretan svršetak, a drugi ih nemilosrdno ubija. Svijet Tada Williamsa je svijet magičnog i junaštva, sve ono što smo kao djeca zamišljali da život mora biti- puno pustolovina, mnogo straha i malo ljubavnog začina, sve to pomiješano na način da dobivamo nezaboravnu priču. George Martin piše kao da igra šahovsku igru, a likovi su figure koje on pomiče, često ih i žrtvujući u korist zanimljivosti igre i krajnjeg ishoda te on definitivno nije najbolji izbor za čitanje onima slabijeg želuca.
