Seksualne devijacije u stripu (“Professor Marston and the Wonder Women”, A. Robinson)
Prošle godine početkom lipnja u kinima diljem svijeta publika je imala priliku pogledati prvu dostojnu adaptaciju stripovske superjunakinje u povijesti filma, ili nam tako barem govori većina gledatelja. Wonder Woman u režiji Patty Jenkins hvaljen je kao feministički revolucionaran rad koji je u žanr akcijske znanstvene fantastike iznjedrio snažnu protagonisticu – uz jedan mali problem – takve smo junakinje već imali priliku gledati puno prije. Recimo na primjer u filmovima Jamesa Camerona u 80-im godinama prošloga stoljeća (Ripley iz filma Aliens, Sarah Connor iz filma Terminator). Wonder Woman je, treba se priznati, uspješno pobjegao od izrazito velikog broja (ne od svih) filmskih tropa o slabašnim ženama, što bi se moglo smatrati pomakom u feminističkom smjeru, ali ipak ne i feminističkim uspjehom.
Svijet Wonder Woman
Svega nekoliko mjeseci poslije, krajem rujna 2017. godine pred publikom Toronto International Film Festivala premijerno je prikazana biografska drama Professor Marston and the Wonder Women. Rad je dobio za nijansu slabije ocijene gledatelja mada su sami komentari na film bili gotovo identični. Publika TIFF-a ponavljala je kako je u pitanju “snažan rad, feministički revolucionaran i jedinstvenog pristupa”. Dok je Jenkinsin Wonder Woman pratio priču o porijeklu stripovske junakinje, Professor Marston and the Wonder Women, čiji scenarij i režiju potpisuje Angela Robinson, prati priču o porijeklu samoga stripa, odnosno njegovog tvorca.
U uvodnoj sceni filma vidimo psihologa Williama Moultona Marstona (Luke Evans) psihologa i tvorca poligrafa kako promatra spaljivanje stripova u 40-im godinama prošlog stoljeća, među kojima se nalazi i njegov strip Wonder Woman. Marstonov je rad pod optužbom da promovira sadmomazohizam, homoseksualnost i “druge seksualne perverzije” nakon čega od tvorca dobivamo detaljan povijesni pregled postanka stripa. Priča prati Marstona kako predaje DISC teoriju (Dominacija (D), Navođenje (I), Podnošenje (S) i Usuglašenost (C)) na fakultetu Radcliffe sa svojom suprugom Elizabeth, (Rebecca Hall) koja ne može doktorirati na Harvardu jer je žena. William i Elizabeth traže pomoć studentica pri njihovom razvoju detektora laži, gdje, jedna od njih, Olive (Bella Heathcote) završava u ljubavnoj vezi s profesorima.
Ne tako čudesan svijet žena
Neobična zajednica ovo troje ljudi predstavlja istovremeno najbolji adut filma, kao i njegovu najveću manu. Kada je u pitanju fizičko reprezentiranje odnosa, redateljica Robinson ne ustručava se prikazati igre ovoga trojca. Film uspori svoju radnju, a pred nama se smjenjuju vizualno orgazmične scene koje fetišiziraju ljubavni odnos Marstona i dvije dame. Istovremeno ove scene reprezentiraju sve one sporne stripovske trenutke zbog kojih se Wonder Woman prvobitno i pronašao pred odjelom za dječja istraživanja Amerike. Marston je, prema onome što film prikazuje, preveo događanja iz svog života (poligraf = laso istine, sestrinstvo koje prati Wonder Woman, junakinja u burlesque odjevnoj kombinaciji..) u svoj stvaralački rad, što je dijelom zanimljivo za vidjeti. Ipak, ovo troje karaktera, kao i njihova svakodnevna borba za opstanak pogurani su u drugi plan zbog ljepote filma.
Gdje je nestala nezavisnost žena?
Film svoju biografičnost crpi striktno iz nesvakodnevnih situacija, jedinstvenosti življenja u kojoj se nalaze William, Elizabeth i Olive. Gledati Marstona kako raspravlja o svojoj DISC teoriji, Elizabeth kako govori o feminizmu i nepravdi koja se čini nad ženama te Olive koja se zanima za seksualne slobode, uspijeva zadržati pozornost u prvoj trećini filma nakon čega naprosto postaje napasno. U trenutku kada bi se mogao očekivati razvoj karaktera, pošto se u filmu desila promjena perioda radnje od približno pet godina, gledatelji dobiju jedno veliko ništa. Likovi svojim ponašanjem ostaju isti, bilo da imaju siguran izvor financija ili ne, bilo da žive u malom predgrađu ili u kampusu. Jednoobraznost karaktera kroz različite periode njihovih života ide do te krajnosti da je nemoguće uočiti fizičke razlike na karakterima koji su prošli 15 do 20 godina u filmu.
Feleričan scenarij i lijena režija Angele Robinson pretvorili su jedinstvenu, snažnu priču punu potencijala u gotovo dva sata bespotrebnog seksualnog fetišiziranja, omalovažavanja drugih i drugačijih svedenu na nešto što bi se najjednostavnije moglo opisati kao 50 nijansi sive, smješten u tridesete godine 20. stoljeća. Priča o djeci koju je trojac imao, Marston pred odjelom za cenzuru, njegova bolest, hijerarhija veze samo su neke od načetih tema u filmu koje ostaju neiskorištene, a u mnogočemu bi mogle vezati gledatelje za ovu priču.
Kako je u pitanju film koji je u svjetsku kino distribuciju pušten točno na vrijeme za sezonu filmskih nagrada, očekivati je nekoliko nominacija kako bi filmske akademije zadovoljile svoje nepisano pravilo o nekoliko biografskih drama (po mogućnosti koje potiču raznolikosti). Professor Marston and the Wonder Women interesantna je filmska razbibriga iz 2017. (kao i film The Beguiled, Sofie Coppole) koju vrijedi pogledati dok se iščekuje (Fifty Shades Freed) kao i onih nekoliko filmova koji će dominirati sezonom filmskih nagrada.
