Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Izvedbene umjetnosti

“Sestre Macaluso” (Festival svjetskog kazališta): Ples smrti i života

16.09.2017. Saša LovrićFoto: www.emmadante.com

Jean Paul Sartre u knjizi “Što je književnost” ističe distinkciju između slike i znaka kao razliku između proznog teksta i, primjerice, slikarstva. Ova diskrepancija izražajnih modusa nije nešto osobito originalno i dotad neviđeno, dapače, prisutna je još od antičkih pokušaja razumijevanja umjetnosti. Ipak, pišući o spomenutoj distinkciji, Sartre ukazuje na poseban položaj lirskog pjesništva koje pozicionira izvan domene jezičnoga znaka i bliže slici, ali ga ipak ne lišava značenjske razine. Predstava “Sestre Macaluso“, koja je 14. rujna gostovala u HNK u Zagrebu na 15. Festivalu svjetskog kazališta, svojom šarmantnom razigranošću i scenskom jednostavnošću otkriva bliskost kazališta i lirske poezije.

Jednostavna kinetika emocije

U predstavu nas uvodi, možda nimalo suptilno, rekvizit koji je, kako konvencija kazališta i nalaže, više od samoga rekvizita. Naime, na početku se predstave na pozornici nalazi pet štitova, pet mačeva i pet raspela, po jedno od svakoga za svaku živu i svaku mrtvu dramsku osobu na pozornici. Simbol su, štitovi i mačevi, borbe jedne obitelji – borbe za egzistenciju, borbe za sreću i borbe s duhovima prošlosti, ali isto tako, u kombinaciji s raspelima, tvore grobljanski pejzaž, nenametljiv, ali prisutan, vječno počivalište onih kojih nema. Duhovi, kako to s utvarama biva, izviru iz mraka. To je, kako se na početku može naslutiti, a kako se na kraju otkriva, tama smrti, post mortem ništavilo. Iz tog mraka izvire dans macabre, balet umrle sestre praćen pogrebnim stupanjem živih i mrtvih.

Crni se kostimi izvrsno ukapaju u crnu pozornicu i mrak pa isprva ples djeluje kao kretanje sjena. Obiteljske reminiscencije raspršuju tamu i sestre skidaju crne odore ostajući tako u šarenoj odjeći koja ne samo da u dijakronijskom pogledu tvori snažan kontrast, nego uz izraženu gestikulaciju, veselu glazbu i energične izljeve smijeha vrlo uspješno prenosi emociju.

Foto: www.emmadante.com

Kontrast kao prekinuta nit

Upravo zahvaljujući snazi prenesene sreće, prva tragedija, smrt Antonelle, najmlađe od sestara, upravo na vrhuncu sreće, i Katjina krivnja za tu smrt, postavljaju gledatelja u poziciju emocionalnog slobodnog pada. Katja, nesposobna prihvatiti krivnju, projicira je na ostale sestre, ciljajući pritom njihove slabosti, a sâm sukob omogućuje traumama prošlosti da budu ponovo proživljene.

Glumci su na pozornici najčešće poredani u liniju što se na prvi pogled može činiti dosadnim i nemaštovitim postupkom, ali upravo nam takva mizanscena otkriva granice zbilje i mašte. Naime, povlačenjem u pozadinu i izlascima na prednji dio pozornice ruše se te granice i spajaju se mašta i zbilja. Takva mizanscena prikazuje i povezanost sestara, ali i njihova razdvajanja. Mrtvima je tako, gotovo simbolično, ili čak ironično, dano više prostora. Postignuta je tako i specifična suigra u kojoj sva lica prikazuju simultanu reakciju, a istovremeno su podjednako istaknuta. Kako predstava odmiče, linija se sve više raspršuje, a treća dimenzija postaje uočljivija.

Šarmantna asuptilnost

Režija Emme Dante u osnovi djeluje jasno i jednostavno, bez suvišne pretencioznosti, ali s vrlo malo suptilnosti. Taj pristup rezultira snažnom predstavom nabijenom emocijama. Humor blizak farsi izmjenjuje se s tragičnim događajima, a takvo je kontrastiranje upravo ono zbog čega predstava ne djeluje ni najmanje zamorno. Izmjene veselih i melankoličnih prizora, energičnih dijaloga i mučnih baletnih sekvenci, čine dinamičku okosnicu predstave asocirajući na životne oscilacije.

Foto: www.emmadante.com

O tome tko je na pozornici živ i čijem pokopu prisustvujemo, gledatelj saznaje tek postupno, ali to je jedino što je gledatelju skriveno, sve se ostalo, bilo da se radi o osjećajima, mislima ili sjećanjima, doznaje sa šarmantnom neposrednošću. Gluma je naglašena, nesuptilna, ali uvjerljiva i otvorena. Sestre, u trenucima kad glume sekvence iz prošlosti, zahvaljujući infantilnom govoru i gestama djeluju posebno uvjerljivo, a vidljive su i razlike u glumačkim postupcima koje nam nagoviještaju ponešto o likovima. Antonella, koju glumi Elena Borgogni, djeluje najrazigranije i najdjetinjastije upravo zato što glumi najmlađu od sestara, ali i zato što nikad nije imala priliku odrasti. Leonarda Saffi je vehementna u svojemu pristupu Katiji, a kada prikazuje bijes potaknut projekcijom krivnje, ne djeluje patvoreno ili artificijelno, nego svojom odrješitošću razbija prizor otvarajući novu dimenziju.

Ono što preostaje

Predstava, poput savršene piruete, zatvara krug upravo jezivim plesom kojim je i započeta, samo što taj ples, nakon razgolićivanja – doslovnog i metaforičkog – postaje još mračniji i još strašniji. Mračna je to predstava, ali samo ponekad, u drugim je trenucima duhovita i vesela, a na trenutke pomalo i groteskna, ali upravo zato uspješna u, takoreći, poetskom prenošenju osjećaja.

Završni ples, koji pleše Alessandra Fazzino u ulozi Marije, djeluje morbidno i upravo makabristički, ali istodobno, evocirajući žrtvu propuštenih snova najstarije sestre, posve katarzično u svojoj tragičnosti.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari