Istaknuto
18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

18.01.2017.

Zatvorite se i ove subote u Kavez s Glazbenim loncem – to će učiniti i Phaneron!

Glazba

Recenzija – “Labyrinth” (Seven Mouldy Figs): Psihodelični, jesenji, rokerski park

04.10.2016. Goran BožićFoto: Labyrinth [Cover]

Odlučio sam jednostavno staviti slušalice u uši i novi album zagrebačkih cura iz Seven Mouldy Figs, upravo prikladnog naziva za ovo godišnje doba – Labyrinth”, poslušati na otvorenome.

Zašto bi nekakav labirint bio asocijacija na jesen? Nakon one tipične “sezone kiselih krastavaca”, ne u glazbenom smislu već po pogledu na opustjele ljetne ulice, jesen donosi svoje plodove i opija. Krene li se u laganu šetnju, jednostavno već na prvom raskrižju gubite glavu. Kojim putem krenuti, do prvog gospodina koji peče kestenje ili nekom svojom stazom koja će vas odvesti samo do još jedne nedoumice? Ubrzo ste zatočeni u labirintu.

Vertigo

Izbjegavši sve te klišeje, upao sam još veći, zasjevši na jednu od klupica poznatog sisačkog rokerskog “Rokić” parka. Oko šesnaest sati je, potpuno sam, okružen samo pokojom omanjom skupinom gimnazijalaca i par nesretnih peseka bez vlasnika. Krošnje drveća u tisuću boja, sunce je već odavno prekoračilo rijeku Kupu. Ima li što psihodeličnije? Ima, vjerujte! Kada slušate Luciju, Lauru i Lauru; Lauru, Luciju i Lauru; Lauru, Lauru i Luciju… Vertigo!

Već prva stvar na albumu, Sound, sa svojim minutu dugim introm totalno miluje bubnjiće. Cure pjevaju na engleskom, što im je uostalom i zaštitni znak, ali dapače i više nego godi. “She wears her confidence as a costume…”, jedna od lajni koja je definitivno primjenjiva i na zvuk koji djevojke donose, punokrvni alter-rock u svakom smislu te riječi. Uostalom, ne uvodi se ljude u svoj autorski debi tako žestoko osim ako zaista nisi siguran u svoju svirku.

O rekvijemima i krajolicima koji izmiču

‘Zvuk’ lagano nestaje u svojoj četvrtoj minuti da bi ga pojačali gotovo ‘gipsy’ riffovi druge Purgatory. Fractal, treća stvar albuma je lirički najrazrađenija. Na iznimne stihove nas priprema gotovo mračni bas koji samo pojačava njihovu težinu, a sama tematika tog labirinta je do koštane srži isfurana upravo uz prelazak basa ka frenetičnoj gitari: “Where there are no signs/Labyrinth collides/Only me/And I am free/At last”. Moj osobni favorit, simple as that. Sam medijan cjelokupnog uratka je gotovo šestominutna The Cave na kojoj su se djevojke nekako najviše zaigrale, svakako je vidljivo da istinski uživaju u tome što rade. Predzadnja stvar je Requiem, osobno uživam u svakom rekvijemu. Svi mi imamo neku svoju tamnu stranu, tako da ne mogu reći da i u ovom uživao nisam.

Sreća i Bog, zadnja stanica ipak nisu prikaze mrtvih već jednostavno Devet, jedina naslovljena nazivom na hrvatskom jeziku. Nekako ‘putna’ stvar. Oduvijek sam imao te neke svoje stvari za putovanja vlakom. Ova mi se savršeno uklapa u koncepciju promatranja krajolika koji izmiču brzinom blica, izmjenjuju se, pojavljuju i nestaju. Tako i ova devetka, zahuktava se polako, ubrzava, gotovo izmiče kontroli da bi ponovo krenula prema smiraju i tišini…

Izniman album. Kaleidoskop zvukova, riječi, osjećaja. Ovaj trio se ne srami ali se i nema čega sramiti. Meni preostaje jedino ustati, staviti album na repeat i pronaći svoj vlastiti put ka izlazu labirinta.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 3.727 out of 5)

Komentari