Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Knjige

Sigmund Freud: 160 godina terapije

06.05.2016. Filip DračaFoto: facebook.com/pages/Sigmund-Freud-Museum

Često se može čuti da su tri čovjeka uništila ljudsku taštinu svojim otkrićima: Nikola Kopernik nas je izbacio iz centra svemira u koji smo se samodopadno stavljali, Charles Darwin nas je svrgnuo s vrha prirodnog svijeta na koji smo se posjeli, a Sigmund Freud je razorio našu oholu percepciju sebe samih kao racionalnih životinja.

Nekim ljudima naprosto nije potrebno nikakvo predstavljanje, jer su njihove ideje sveprisutne u svakodnevnom životu. Čak i ako ne znamo tko je bio Sigmund Freud, svi smo progovorili jednom pojednostavljenom verzijom njegovog jezika svaki put kad smo implicirali da neki pretjerano agresivni ljudski mužjak ima mali penis, svaki put kad smo neobične seksualne navike pripisali određenim događajima iz djetinstva, te svaki put kad smo pomislili da omaška u govoru otkriva neke misli koje ni nama samima nisu izvjesne.

Sigmund Freud je rođen u današnjoj Češkoj prije vrtoglavih 160 godina, većinu je života i karijere proveo u Austriji, i umro je u progonstvu u Engleskoj, u koje su ga poslali nacisti. Ako su nekome nacisti spaljivali knjige, mora da je napisao barem nešto što vrijedi. Freuda danas pamtimo kao čovjeka koji je utemeljio psihoanalizu, pod čime mislimo da je bio pionir govorne terapije, istraživanja skrivenih kutaka našeg uma, kao i jedan od prvih znanstvenika koji su se bavili ljudskom seksualnošću izvan tradicionalnih okvira.

Mogu se navesti, možda, tri razloga zašto Freuda vrijedi čitati.

Prva stvar koju trebamo napomenuti jest to da Freud nikako nije bio prvi psiholog ili psihijatar, a ni jedini u svojem vremenu, koji je koncipirao stvari poput podsvjesnih misli ili želja, niti prvi koji je ustvrdio prisutnost naših seksualnih nagona u naizgled ne-seksualnim društvenim pojavama ili praksama, niti je bio prvi koji je žensku psihu proglasio crnim kontinentom kojega je teško ili nemoguće dokučiti. Što onda čini Freuda tako važnim? Njegova veličina nije dvojbena; ako su njegove teorije, makar u pojednostavljenom i vulgariziranom obliku, postale dio našeg ‘zdravog razuma’, tada je Freud uspio barem u tome da bude zanimljiv, ako i nije bio u pravu. Po čemu ga zapravo smatramo pionirom tolikih stvari kojih zapravo nije bio?

Odgovor možda leži u tome da je iznio svoje teorije u prikladno vrijeme, dok svi koji su došli prije njega nisu. Čovječanstvo je možda za frojdovske teorije bilo spremno tek u Freudovom životu. Na kraju krajeva, Freudova su vremena bila vremena u kojima se optimistički, modernistički i prosvjetiteljski svijet krvavo raspadao u vihorima Prvog svjetskog rata, koji je prodrmao građanske ideale racionalne čovječnosti i progresa ljudskog društva prema sve humanijem, razumnijem stanju stvari. Tih prvih nekoliko desetaka godina dvadesetog stoljeća su bila odlično vrijeme da se pojavi teorija koja negira racionalnog čovjeka koji je gospodar u svojoj vlastitoj glavi, i umjesto toga nudi zvijer koju civilizacija može popraviti, ali bi ju mogla i učiniti nezamislivo gorom. Čitanjem Freuda dobivamo važan uvid u ideološku atmosferu tog vremena.

Druga stvar koju bi bilo važno istaknuti kod Freuda i psihoanalize jest njezin status unutar znanstvenog diskursa. Kao što je poznato, Freud je bio znanstvenik (ili se barem iskreno smatrao takvim) i zanimala ga je dokaziva, opipljiva istina ljudske psihe umjesto spekulacija o istoj. Ali, ubrzo nakon njegove smrti, psihoanaliza prolazi kroz potpuni egzodus. Pozitivna znanost o mozgu ju potiskuje s njenog područja i ona jednostavno biva proglašena jednom od zabluda znanosti, pogrešaka kojih se trebamo riješiti.

Međutim, jedna stvar nije na mjestu kod takve ocjene psihoanalize. Freudove su teorije pokazale apsolutnu prevodivost u sferu humanističkih znanosti, gdje su danas mnogo prisutnije nego tamo gdje ih se isprva zamišljalo – u klinici. To nije slučaj sa doslovno nijednom teorijom koja je jednostavno opovrgnuta i napuštena jednom zauvijek; utjecaj geocentričnog modela Sunčevog sustava na filozofiju, antropologiju ili književnu teoriju ne postoji. Nema nečeg takvog kao teorije književnosti kroz prizmu klasične, odnosno Newtonovske mehanike. Psihoanaliza jednostavno ne može biti svrstana u niz promašaja znanosti, ona okupira sasvim drugačije mjesto u akademskim diskursima. Freud je izrekao nešto što je možda doslovna istina, a možda samo skup ontičkih metafora ljudske egzistencije, što je drugi razlog zašto je njegovo djelo nezaobilazno.

Konačno, treći razlog zašto je Freud bitan je u gotovo kapilarnoj raširenosti njegovih ideja u načinu na koji ‘zdravorazumski’ mislimo. Svi smo mi psiholozi-amateri, i način na koji većina ljudi psihologizira je na nekom apstraktnom nivou blizak Freudovim teorijama, kako smo rekli. Međutim, to ima svoju cijenu: svaka široko prisutna ideja postaje žrtvom svojevrsne igre pokvarenih telefona.

Što je neka ideja raširenija, to je vjerojatnije da će popularna percepcija te ideje zapravo biti prilično udaljena od onoga što su njeni autori zapravo pisali. Ista se stvar dogodila i sa Freudom, brojne su njegove teorije koje su svima poznate, ali shvaćene na vulgariziran način. Čitanjem samih knjiga možemo dobiti uvid u to što je zapravo psihoanaliza, a imati autentično poznavanje nečega tako raširenog je korak u pravom smjeru ako želimo razumjeti svijet uopće.

Komentari