novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Sluškinje” (Teatar &TD): Genetova misao izražena neverbalnim teatrom

Foto: Damir Žižić, Teatar &TD
Vrijeme čitanja: 3 minute

U Teatru &TD 8. ožujka premijerno je izvedena predstava “Sluškinje” u režiji Saše Božića, inspirirana istoimenom dramom Jeana Geneta koja kroz odnos dviju sluškinja prema njihovoj gospodarici prikazuje i propituje nasilje. Predstava Saše Božića odustaje od Genetova teksta u smislu dijaloga ostvarenog replikama glumaca, no ona itekako dobro izgrađuje Genetovu misao preko pokreta kao glavnog izvedbenog alata, čemu doprinosi i kvalitetna dramaturgija Nine Gojić. Ukratko, riječ je o zanimljivom propitivanju nasilja, ali i kazališta kroz formu neverbalnog teatra koje nas tjera da razmišljamo o svijetu u kojemu živimo te o umjetnosti kroz koju ga često tumačimo.

Danas smo kao gledatelji naučeni na verbalni teatar pa izostanak riječi u predstavi odmah osjećamo kao svojevrstan čin nasilja jer nam je oduzeto nešto što očekujemo kao uvijek prisutan element kazališne izvedbe na koji se možemo osloniti. Pokret je izvorni kazališni alat čiji korijeni počivaju u ritualnom podrijetlu samoga kazališta te je u samom početku pokret bio glavno izražajno sredstvo, a u pojedinim kazališnim oblicima Dalekog istoka ostao je to i do današnjih dana. Semantički šireg raspona od samog jezika, pokret, koji u “Sluškinjama” nije strogo kodificiran, svojom sugestivnošću izražava mnoštvo značenja. Tako uskraćivanjem teksta gledatelj zapravo dobiva izrazito bogatu paradigmatsku os raznolikih značenja koja slobodno pripisuje određenim kretnjama. Bez obzira na spomenutu raznolikost značenja, svatko će nedvojbeno osjetiti nasilje koje glumci vrše jedni nad drugima, a time je prenesena i glavna misao Genetove drame koja zapravo ponavlja sekvence nasilja.

Foto: Damir Žižić, Teatar&TD
Foto: Damir Žižić, Teatar &TD

Glumci se na pozornici pojavljuju polako provirujući iza drvenih paravana i započinju svoje istraživanje rekvizitima bogatog scenskog prostora. Njihova prostorna percepcija primarno je olfaktivnog karaktera tako da njuše većinu predmeta na sceni i tek tada im pristupaju. Uz spomenutu neverbalnu formu same predstave, ovime se dodatno sugerira jedan svijet nagonski motiviranih likova. Takvim se postupcima dobro prikazuje skrivena pozadina nasilja koje postoji duboko u svima nama pa nam predstava može reći i ponešto o nama samima, ovisno o tome kako tumačimo i doživljavamo određene dijelove. Utoliko “Sluškinje” dobrim dijelom i provociraju gledatelja tjerajući ga na razmišljanje i samopropitivanje.

U predstavi igraju Milica Manojlović, Nataša Kopeč i Andrej Kopčok. Njihove uloge nisu jasno definirane te se likovi preklapaju baš kao i u Genetovoj drami. S obzirom na to da glumci ne govore, nikada ne doznajemo njihova imena pa su granice između likova još fluidnije te iako je na trenutke veoma jasno koga pojedini glumac igra, u određenim je trenucima to poprilično teško odrediti. Kada Nataša Kopeč upire bušilicu u hlače poput pištolja, poistovjećujemo ju s nekakvom vrstom predstavnika reda i represivnog aparata, no s druge strane sama bušilica može predstavljati i radnika. Tu do izražaja dolazi od prije spomenuto bogatstvo značenja i mogućnosti raznolikog tumačenja pa je striktna interpretacija nemoguća, a bila bi i pogrešna zato što se značenja ostvaruju tek nadogradnjom i interpretacijom publike.

Foto: Damir Žižić, Teatar&TD
Foto: Damir Žižić, Teatar &TD

Glumci su se poprilično iskazali u svojim ulogama jer nije lako zadobiti povjerenje publike bez ijedne izgovorene riječi, a i konstantna usredotočenost na pokret iziskuje podosta truda i energije. Što se same koncentracije tiče, možda je najzahtjevnija scena seksa u kojoj Nataša Kopeč i Andrej Kopčok zubima vuku jedno drugog za kravate. Zdravka Ivandija Kirigin pobrinula se za scenu bogatu raznolikim rekvizitima, od spomenute bušilice, voća, lutki, prepariranih životinjski trofeja do metli i usisavača, a uz to je bila zadužena i za kostime koje čine klasična odijela. Damir Šimunović pobrinuo se za glazbu. Iako većina predstave prolazi u tišini, dobar je odabir glazbene podloge koja prati spomenutu scenu seksa i nakon prethodne tišine eksponencijalno podiže razinu energije kod publike. Elvis Butković radio je na predstavio kao oblikovatelj svjetla, Dado Ćosić kao asistent režije, a Mia Petranović kao asistentica kostimografije.

“Sluškinje” u Božićevoj režiji zasigurno uspijevaju iskomunicirati sliku nasilja koja je glavna Genetova tema, a sam Božić svakako zaslužuje pohvale za dosljednost time što ne uvodi govor kako bi napravio kompromisnu predstavu koja bi zadovoljila što veći broj gledatelja. Predstava svojom formom nastoji odgajati publiku neverbalnog teatra, a pritom ne poseže za nekakvim spektaklima kako bi prodala što više ulaznica. Uvijek ostaje otvoreno pitanje koliko su gledatelji spremni prihvatiti takvu vrstu kazališne izvedbe u kojoj sami moraju uložiti u stvaralački proces i ostaju bez nekih unaprijed ponuđenih rješenja. No kazališna umjetnost kao ni jedna druga umjetnost nije dužna polagati račune, već mora uvijek imati pravo propitivati samu sebe i svijet, a u kazalištu su dio tog propitivanja upravo i gledatelji.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari