Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Sol zemlje: Prikaz raja i pakla na Zemlji kroz oko objektiva

12.09.2015. Marija VukšićFoto: Sebastião Salgado, iamaghostcat.tumblr.com

Sol Zemlje (The Salt of the Earth, 2015) dokumentarac je o fotografskom iskustvu i privatnom životu fotografa Sebastiãa Salgada. Dokumentarac je režirao Wim Wenders u suradnji s J. R. Salgadom, sinom Sebastiãa Salgada. Sol zemlje osvojio je tri nagrade prošlogodišnjeg Filmskog Festivala u Cannesu, francusku nacionalnu nagradu Cezar za najbolji dokumentarni film, a ovaj vizualno zapanjujuć dokumentarac bio je i ovogodišnji kandidat za Oscara. Sebastião Salgado oduvijek je, prema riječima njegovog ostarjelog oca, bio “zvrk i nemiran duh” te je razumio kad je njegov sin odlučio otići putovati svijetom u potrazi za savršenim kadrom i fotografijom. Wim Wenders zaljubio se u Salgadove fotografije čim ih je vidio i njegovoj sreći nije bilo kraja kad mu je Salgadov sin ponudio da zajedno snime dokumentarac o njegovom ocu i fotografu čije su fotografije u Wendersu ostavile trajni i neizbrisiv utisak.

Foto: Sebastião Salgado, unanoceacaso.tumblr.com

Foto: Sebastião Salgado, unanoceacaso.tumblr.com

Početak dokumentarca neizbježno ulazi u filozofsku raspravu vezanu uz zanat fotografa te prikazuje što zapravo znači ići s jednog kraja svijeta na drugi, dokumentirajući njegove stanovnike, bilo životinjske ili ljudske. Gledatelju se otvara uvid u sve osobne žrtve koje su Salgado i njegova supruga morali napraviti kako bi održali Salgadov san da putuje i fotografira. Te žrtve uključuju prodaju svih stvari kako bi zaradili dovoljno za fotografsku opremu, stalnu selidbu iz jednog mjesta u drugo, napuštanje članova obitelji te zanemarivanje karijere buduće arhitektice koja se nudila njegovoj supruzi i davanje otkaza na sigurnoj poziciji ekonomista koju je imao Salgado. Pustolovni ekonomist-fotograf gledajući izravno u kameru, objašnjava da je snaga foto-portreta u tome da fotograf na trenutak uspijeva razumijeti život osobe koju fotografija i da fotografiranje nije jednostrana aktivnost već osoba koju se fotografira donekle odlučuje o krajnjem izgledu fotografije.

Foto: Sebastião Salgado, mariascrapbook.tumblr.com

Foto: Sebastião Salgado, mariascrapbook.tumblr.com

Filozofski gorko-slatki početak, fotografije morževa, polarnih medvjeda, prvog sina i supruge ubrzo zamijene fotografije društveno političke tematike preko kojih se primarno analizira stanje u Brazilu za vrijeme vojne diktature od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća i stanje u Brazilu nakon diktature. Iako je ta tema sama po sebi podosta mračna, druga polovica dokumentarca znatno je mračnija. Salgado je svojim fotoaparatom bilježio posljedice gladi, društvenih nepogoda i ratova u Etiopiji te pritom nije bježao ni od najgorih prizora već ih je pogledao ravno u oči i zabilježio ih za sve vjekove. Namjera mu je bila da čitav svijet upozori na neljudske uvjete u Africi i ljude koji nalikuju na živuće kosture, a u očima im se vidi da su se već oprostili sa životom i sebe i svih svojih bližnjih. Mrtva djeca i djeca na samrti prevladavajući su motiv njegovih fotografija iz tog vremena i nose poruku koja se ne smije zaboraviti, a ta je da su ljudi sami sebi najveći neprijatelji i da je najgore ostati ravnodušan prema patnjama drugih. Stoga Sol Zemlje nosi bezvremenu, ali istovremeno i veoma aktualnu poruku, pogotovo s obzirom na trenutačno stanje s izbjeglicama koji su nahrupili u Europu. Patnje su ljudi bez krova nad glavom, vodom i hranom jednako teške bez obzira na nacionalnost, bili oni Etiopljani ili Sirijci. “Osjećao sam se kao da je čitav svijet prekriven izbjegličkim šatorima” Salgadov je komentar koji upotpunjuje čitavu situaciju, kako tadašnju tako i sadašnju.

Foto: Sebastião Salgado,  nightcricket.tumblr.com

Foto: Sebastião Salgado, nightcricket.tumblr.com

Tema je fotografija bezvremena i aktualna upravo zato jer je riječ o ljudskom stanju koje se stalno iznova ponavlja. Salgado ljude naziva “najgorom životinjom”, a ljudsku povijest “poviješću rata.” U izvorištu je ljudske patnje pohlepa drugih ljudi, ratovi i razaranja iza kojih stoje politički i ekonomski motivi male skupine ljudi koja potom utječe na živote velikih skupina ljudi, ponekad pogubno, a ponekad ih natjera u bijeg, kao što imamo prilike odnedavno i sami osjetiti. “Svi trebaju vidjeti moje fotografije, zato da bi vidjeli koliko smo užasni”, kaže Salgado u trenutku kad se na ekranu pojavi fotografija bagera koji podiže mrtvo tijelo muškarca i baca ga na hrpu drugih mrtvaca. Nakon svega što nam je dokumentarac dosad prikazao, u tom se trenutku upravo taj zaključak čini kao neizbježna činjenica. Etiopija, Ruanda, Brazil, Južna Amerika, u koji je god kutak svijeta otišao, Salgado je naišao na primjer ljudske okrutnosti.

Foto: Sebastião Salgado, nightcricket.tumblr.com

Foto: Sebastião Salgado, nightcricket.tumblr.com

Ipak, dokumentarac završava pozitivnom porukom. Imanje Salgadovih roditelja u Brazilu već je godinama zapušteno, bogata šuma koja je okruživala imanje posječena je te je to uzrokovalo eroziju tla zbog koje je nemoguće posaditi novu travu za ispašu stoke. Lelia, Salgadova supruga, predložila je da ponovo posade šumu koja je posječena. Idućih su deset godina neprekidno sadili novo drveće i na taj su način preobrazili 600 hektara suhe i neplodne zemlje u prekrasnu zelenu šumu. Takav završetak dokumentarca šalje poruku o mogućnosti ljudskog roda da sam sebe iskupi i iznova sagradi sve što je dosad uništio jer iako imamo veliku moć uništavanja, njoj je jednaka samo naša sposobnost stvaranja.

Sol zemlje otvorila je novu sezonu u Dokukinu KIC u Zagrebu i najavila je Međunarodni festival suvremene dokumentarne fotografije Organ Vida koji traje još do 18. rujna, a glavna su tema “Granice”. Na festivalu možete prisustvovati na brojnim izložbama, projekcijama, radionicama i razgovorima o fotografiji koji se održavaju na raznim mjestima od Galerije Klovićevi Dvori i Kule Lotoršćak do Dokukina KIC, Galerije Miroslav Kraljević i Studija Dizajna.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(13 votes, average: 3.231 out of 5)

Komentari