Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Glazba

Izvještaj – Soundwave: Šećer na kraju festivalske sezone u Tisnom

15.08.2015. Patricia Pajk
Foto: Nikolina Mimić Dujmović

Tisno je maleno mjesto, jednom polovicom na kopnu, drugom na Murteru i raj je za svakog imalo upućenog polaznika festivala. Soundwave kao šećer na kraju zatvara sezonu festivala u Tisnom sa svojim mellow hip hop/d’n’b/dubstep/reggae zvukovima.

Ove godine su opravdano nazvani headlineri festivala definitivno bili Jay Electronica, Slum Village, LTJ Bukem, Craig Charles, Mr Scruff, Fatima i Maribou State, i sve to uz MC-a Chunkya bez kojeg se Soundwave ne bi mogao ni zamisliti, a kamoli održati.

Prvi dan mi je ostao obilježen davanjem supporta domaćim snagama, Whateverestu i CFSN DJ’s. Whateverest je tako imao svoj boat party na kojem je organizator napravio pomalo čudan koncept pošto su prije dijela Whateveresta (nastupio je samo Anto Anto) nastupili DJ-i čiji se glazbeni opus svodi na disco, ali unatoč tome party je bio i više nego uspješan. CFSN DJ’s su nastupili na Beach stageu i napunili floor unatoč tome što su vrtjeli u isto vrijeme kada i Catching Flies na Main stageu. Dok su naši dečki rasplesali Beach, prozujala sam na Main jer jako cijenim Catching Flies kao producenta, no za taj večernji termin njegov set mi je bio previše mellow, zbog čega mogu zaključiti da bi vjerojatno ostavio bolji dojam na Beach stageu uz zalazak sunca. Večer sam završila sjajnim triple b2b na Mainu – Bobafatt, Gilla i Mikey J, uz neizbježnog MC-a Chunkya, koji su publiku doveli do usijanja i svi su željeli još, još i još. Set su završili sjajnom pjesmom Kendricka Lamara, “Alright”, koja se kasnije pokazala kao himna ovogodišnjeg Soundwavea.

Drugi dan sam većinom provela na Main stageu uz nenormalno uzbuđenje povodom nastupa Jay Electronice, u kojeg sam se dan prije skoro pa zabušila na flooru Main stagea. Moje obitavanje na Mainu je urodilo plodom i tako sam otkrila jedan divan bend – Kioko, koji su unatoč ranom nastupu po još vrlo osunčanom stageu rasplesali naša znojna tijela.

Nakon njih je uletio Gilla s bezvremenskim klasicima hip hopa on ones and twos. I tada je došlo vrijeme za ono što je bilo moj glavni favorit cijelog festivala, a ispao je potpuni kaos. Dolazak Jay Electronice na stage sam jedva dočekala, a on je krenuo s izvedbom “Exhibit A”, zatim je uskočio u publiku s primjedbom da on želi biti bliži ljudima, a to je i uobičajeno na njegovim koncertima, pri tome je uzeo moju juice vodku i iskapio ju, ali dobro – neka mu je. Nakon povratka na stage nastavio je za hip hop uobičajenim true hip hop/real hip hop/fuck the police/hell yeah/fuck yeah, dovikivanjem s publikom, ali u tome je pretjerao. Na stage je pozvao četiri lika koji su freestyleali (osim posljednjeg koji se malo posramio, a dan prije je Jayu govorio da je on the best) pa je sve poprimilo dozu cirkusa, ali dečki su barem znali repati pa je sve to ipak ličilo na nešto. Nakon još milijun ulazaka među publiku, ljudi koji se guraju do njega, daju mu cugu, slikaju se, daju mu mobitele da ih on snima itd., netko je u publici pošizio i tražio da izvede “Eternal Sunshine of The Spotless Mind” i to je izveo sjajno, a od drugih pjesama izveo je još i hit s Jay Z-em “Road to Perdition” i to je bilo fenomenalno izvedeno, ali to je to, što je žalosno za koncert od otprilike dva sata. Njegov flow je neosporiv, metafore također, ali to ne bih nazvala koncertom nego kaotičnim cirkusom, a najviše me razljutila njegova izjava pred sam kraj koncerta da je on dosta repao, da je vrijeme da zapleše pa je DJ pustio glazbu da svira dok se on po milijunti puta spustio među publiku i zatim nestao bez pozdrava i ikakve zahvale publici. Kasnije kada bih pričala s bilo kojim Britancem o koncertu oni su bili oduševljeni, ali samo zato što je bilo energično i dinamično, a svaka prava hip hop glava ne bi trebala biti oduševljena nastupom, štoviše ja sam 45 minuta nakon koncerta samo sjedila i piljila u prazno jer nisam mogla vjerovati da je to stvarno bilo sve.

Main je preuzeo Mala i ja sam bila jedva koncentrirana na njegov set koji je, kako su mi mnogi rekli, imao svoje vrhunce, ali i trenutke potpune monotonosti. Drugi dan je značio i prvi dan Barbarellas programa gdje nas je dočekao odličan Maribou State, Chunky (u ulozi MC-a i DJ-a) i Alexander Nut. Maribou je bio sanjiv, a u isto vrijeme i nevjerojatno plesan, Chunkyu je bolje išao DJ-ing nego MC-ing, a Nut je izveo svoj uobičajen mix svega u kojem se uvijek pomalo izgubim pa ne znam točno je li mi se svidio ili nije.

Sljedeći dan mi je favorit bila Andreya Triana i ona je u potpunosti opravdala moja očekivanja. Većina slušatelja nju vjerojatno zna kao jednu od vokalistica koju koristi Bonobo, a ako vam se svidjela u njegovim radovima – trebao bi vam se svidjeti njezin samostalni rad općenito.

Znala sam da neću moći preskočiti Fatimu, usprkos tome da sam ju slušala već dva puta (oba uz pratnju Eglo Live Banda), a sada joj je instrumentalnu podršku dao Alexander Nut, a nakon toga je Fatima uz Chunkya bila MC za nastup Mr Scruffa. Subota je značila i ponovni nastup Whateversta, ali ovaj puta na kopnu, na Pier stageu, a ako se kvaliteta može mjeriti popunjenosti floora onda Whateverest ima kvalitetu koju strana publika želi.

Nedjelja je bila posljednji dan Barbarellas programa i svima je postajalo jasno da se Tisno uskoro vraća u svoj usporeni dalmatinski bezfestivalski tempo. Odlazak na kupanje bila je dobra ideja oko 17 sati jer me Main stage prizvao svojim divnim ženskim vokalom, tako da je kupanje palo u vodu, a ja u još veće preznojavanje jer je Main stage tada u potpunosti obasjan suncem. Prizvao me bend Normanton Street u kojem svira jedan basist, gitarist i bubnjar, a gitarist i basist su uz to i vokali s odličnim flowom. Na suncu main stagea sam se preznojila, ali se isplatilo.

Nakon njih na stage se popeo Craig Charles sa svojim funk and soul showom, odvrtio je sjajan set koji bi se bez pola problema uklopio u bilo koji od festivala u Tisnom, a po mom mišljenju možda najbolje da nastupa na svakom, imao je vremena i izvesti svoju partnericu i zaplesati s njom, podizao je energiju publike neprestano plešući, a Hot 8 Brass Band cover Sexual Healinga koji je zavrtio me još uvijek naježi pri samoj pomisli na tu izvedbu na Function One sistemu.

Slum Village stupa na stage i ja sam u potpunom strahu da će i oni bit potpuni promašaj jer onda Soundwave mogu nazvati “festival za otkriti nove izvođače, a one headlinere radije preskočite”, ali moje najcrnije misli nisu se ostvarile i Slum Village je odradio sjajan set. Krenuli su svojim najvećim hitovima kao što su “The Look of Love”, “Fall in Love”, a zatim izveli neke nove trake s nedavno objavljenog albuma Yes. Bilo je i tu dovikivanja s publikom, ali u onoj pravoj mjeri, i naravno neizbježnog pozdrava J Dilli i Sean Priceu koji je umro samo par dana prije. Znam da će mi se sad javiti brdo dušebrižnika koji će mi pokušati objasniti da Slum Village ima puno više traka iza sebe nego Jay E, što je istina, ali je Jay i dalje mogao izvesti potpuno solidan koncert s onime što ima. Slum Village je imao tu komunikaciju s publikom bez nepotrebnog silaska među ljude, imali su energiju bez stajanja na ogradi, a i dečki su pili samo vodu tijekom nastupa dok je vodka tamo stajala i čekala kraj koncerta (preporuka nekim hrvatskim reperima). Dečki su pokazali da znaju kako se to radi i nije bilo ni sekunde da sam pomislila “kad će ovom biti kraj?”, nego sam više imala problem da mi je prekratko trajalo.

Posljednji se na Main stage popeo LTJ Bukem sa svojim neizbježnim d’n’b setom uz MC-a, ne bi vjerovali, Chunkya. Te večeri je bila i posljednja Barbarella u kojoj je nastupao LTJ Bukem i njegov set je trebao završiti u 3, ali ga je on produžio te vrtio za sebe nekarakterističan house set, vjerojatno jer se nije želio ponavljati nakon seta izvedenog na festivalu. Barbarellu su zatvorili Mo Fingaz, Bobafatt, Gilla i Mikey J sa sjajnim uspješnicama hip hopa od zlatnog doba do danas uz neizbježnu himnu Soundwavea – Alright.

Posljedni dan je bio u chillout ugođaju, sve do nekih 1 kada su Beach stage krenuli zatvarati Soundwave Residentsi, a to zatvaranje je potrajalo do pola 5 unatoč najavljenom kraju u 3. Tko spada u Sw Residentse zapravo više nitko ni ne zna jer se tu izvrtilo mnogo ljudi za pultom i u tom trenutku uopće nije bilo bitno jer smo svi znali da je kraj, da je ovo zadnji festivalski ples ovog ljeta u Tisnom i da to treba iskoristiti do kraja, a i naučiti nešto novo od Chunkya: “Svaka deseta osoba ovdje ima STD”. Na kraju sam i završila u dotičnom Vortexu, beach baru odmah do lokacije Garden Tisno koji održava neslužbene after partyje nakon Barbarelle do kasnih popodnevnih sati, odnosno do kada ima ljudi, gdje sam srela veliku većinu DJ-a koji su nastupali na Soundwaveu, a ako odete u Vortex na samo jednu cugu, gotovi ste, nećete otići doma barem do podneva, a tako nekako je i bilo.

Soundwave me oduševio i razočarao, zapravo više oduševio jer sam otkrila neke nove sjajne izvođače, a onaj promašaj s Jay Electronicom ću jednostavno potisnuti iz uma. Pozdrav Tisnom i vidimo se iduće godine, vjerojatno na još više festivala nego ove.


Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari