Istaknuto
15.10.2018.

Dobre knjige uvijek su u modi. Svakog tjedna ćemo vam odabrati po tri nove knjige koje možete pronaći na policama domaćih knjižara, a uz malo sreće, neke od njih mogu biti vaše.

14.10.2018.

Priča o dvoje ljudi - kroz desetljeća - bez obzira na uspjeh ranijih izdanja, ostaje klasik koji uvijek može (p)ostati suvremen.

Izvedbene umjetnosti

Sretan Svjetski dan kazališta onima na sceni i onima u gledalištu

27.03.2015. Tim Hrvaćanin
Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

U petak, 27. ožujka, obilježava se Svjetski dan kazališta. Tradicionalno će se na današnji dan u kazalištima diljem svijeta prije početka predstava pročitati poruke, ona međunarodna ili pak hrvatska. Svjetski dan kazališta pokrenuo je Međunarodni teatarski institut ITI, koji organizira pisanje svjetske poruke, a pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Svjetski dan kazališta obilježava se od 1962., kada je otvorena prva kazališna sezona u Teatru nacija u Parizu.

Ovogodišnju je međuranodnu poruku napisao Krzysztof Warlikowski, poljski kazališni redatelj te osnivač i umjetnički ravnatelj Nowy Teatr iz Varšave. Poruku je prevela dramaturginja Jelena Kovačić, a mi je prenosimo u cijelosti.

“Kazališne majstore najlakše je pronaći daleko od kazališta.To su obično oni koje kazalište ne zanima kao mehanizam reproduciranja klišeja i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive riječne tokove, koji uglavnom zaobilaze kazališne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrirane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo kazalište umije majstorski razotkriti.

Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak europskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Franza Kafku, Thomasa Manna i Marcela Prousta. A u tu bih grupu proroka dodao još i Johna Maxwella Coetzeea.

Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo besopomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidove koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, upravo naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo radi toga treba postojati kazalište i upravo u tome treba tražiti svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.

„Predaja pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proistječe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom”- te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predaje o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti kazalište i takvo kazalište koje proistječe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim zaposlenicima, onima na sceni i onima u gledalištu.”

Foto: Vjekoslav Šago

Foto: Vjekoslav Šago

Hrvatsku je poruku napisao Matko Raguž, glumac i redatelj te osnivač i umjetnički ravnatelja Teatra EXIT. Ovotjedni intervju s Ragužem povodom 20. obljetnice Teatra EXIT pročitajte ovdje. Poruku prenosimo u cijelosti.

“Dragi kolege i stvaraoci, prijatelji kazališta, kaže se da je cijeli svijet pozornica. Nikada u povijesti svijet nije bio manji, niti pozornica veća. Rekao bih i da buka nikada nije bila veća, a tišina rjeđa. Danas nam je potrebna tišina da mirno razmislimo tko smo, gdje smo i koja nam je svrha.

Zapitajmo se danas (i ne samo danas) o sebi, svom pozivu, svom utjecaju, svojim ostvarenim i neostvarenim snovima. Zapitajmo se što još učiniti da bi onima pokraj, oko i ispred nas bilo bolje, jer samo će tako i nama biti bolje.

Mi koji smo privilegirani suočiti ljude s njima samima, potaknuti ih na razmišljanje, zabaviti ih i nasmijati, rasplakati ih i oplemeniti, mi koji u svoje i njihovo ime imamo i pravo i zadaću postavljati pitanja onima koji imaju moć odluka, zapitajmo se kako ovo vrijeme učiniti podnošljivijim i svijet boljim u ovom okruženju buke (i halabuke) novih medija i društvenih mreža koje su postale lokalno-globalna pozornica.

Kazalište je jedno od posvećenih mjesta ove civilizacije, rijetko mjesto gdje nam pada duhovna „mȁna s neba“ i ako imamo sreće, ponekad ćemo iz njega izaći za poneku spoznaju duhovno bogatiji. Teatar je potreban kao utočište pred „nedaćama svijeta“, mjesto spoznaje, mjesto susreta ljudskih bića, mjesto katarze.

Postoje trenuci iz raznih kazališnih predstava koji će u meni živjeti zauvijek i koje nizašto ne bih mijenjao. Jer oni su mijenjali mene i bez njih danas ne bih bio to što jesam. I zato, dragi kolege glumci, redatelji, pisci i svi ostali, želim da se dogodi što više trenutaka u našim predstavama koji će značiti i živjeti kao što neki već možda davni trenuci žive u našim sjećanjima.

I ne budimo sami sebi svrhom! Zapitajmo se zbog koga smo tu. I cijenimo svakoga tko nas je poželio gledati, jer bi bez njega naša umjetnost bila suvišna i nepotrebna.

Dragi ljubitelji kazališta, hvala vam za svaki dolazak na koju bilo predstavu, za svaki smijeh, za svaku suzu u tišini i mraku gledališta, za svaki aplauz, jer bez vas naša bi umjetnost izgubila smisao.

Sretan vam Svjetski dan kazališta! I neka tako bude svaki dan.”

(Visited 127 times, 1 visits today)

Komentari