“Stanimo u gard” (ČBS): Može li se dostojanstveno ostarjeti u punk-rocku?
Kragujevački punk-rock bend Čovek bez sluha predvođen Mikijem Radojevićem (Sixpack) u svojoj dvadeset petoj godini djelovanja predstavlja svoj peti album (treći s Mikijem na čelu) kroz kojeg kako kažu „ostaju verni punk-rock zvuku“. Možemo se tu odmah zaustaviti jer „ostati vjeran“ često može biti samo rezervni položaj za puko ignoriranje činjenice kako polako postaješ redikulozan u svom nastojanju da kroz rani klimaks svoje životne dobi obrađuješ teme iz srednjoškolskih klupa.
Upravo o tome je riječ duž tridesetminutnog albuma “Stanimo u gard” na kojem je zaista teško čuti i naći nešto vrijedno spomena. Banalna lirika (koja bi bila puno svrhovitija u ustima Raste ili Bube Corellija) s ništa manje generičkom i banalnom zvučnom kulisom toliko puta recikliranom da imate osjećaj kako slušate beskrajni instrumental pjesme You kalifornijskog Bad Religiona na koju je umiksana beskrajna solaža Nikše Bratoša.
Što nas dovodi do ključnog pitanja koje glasi: Može li se dostojanstveno ostarjeti u punk-rocku?
Dakako, odgovor na to pitanje nikako ne može biti jednoznačan i apsolutno podliježe teretu subjektivnosti, ipak kada je riječ o Čoveku bez sluha, vjerujem da će se s vremenom usvojiti opći konsenzus kako je ovo album koji može poslužiti kao obrazac u prilog tezi da ne može. Na ovakav način sigurno ne može. Uz sav mogući trud i zaista dobru volju, svako sljedeće slušanje ovog izdanja služi samo u svrhu podcrtavanja susramlja kao jedinog rezultata proizašlog iz konzumacije.
Nekakvi generacijski i žanrovski srodni bendovi poput Gužve u 16ercu ili Fakofbolana ili Pokreta otpora djeluju naprosto suvislije i daleko dostojanstvenije u svom zasluženom odlasku u predvorje punk-rock mastodonata. Punk-rock u svojoj suštini mora biti reakcija na podražaj, mora biti čin oslobođenja, mora ostaviti dojam da još postoji vatre, strasti, želje i žara. Na žalost, ponajprije moju jer nisam uživao kako slušajući tako i pišući o ovom albumu, ČBS nije pokazao ništa od navedenog.
Naprotiv, dojam mučenja, zasićenja, forsiranja i silovanja je sveprisutan. Umjesto garda kako bi naslov albuma dao naslutiti, ovdje je riječ o spuštenim rukama umornog boksača. Ako bi u nekom naletu samilosti, naslovnu pjesmu ipak uspio svrstati među manje loše trenutke albuma, druga strana vage opterećena pjesmama poput Šta nudiš ti?, Tirion, I posle svega odjebi, Sad je kraj odvlači ovo izdanje duboko u ambis nenamjernog trasha i velikog upitnika iznad glave koji se pita, kome je ovo trebalo?
Produkcijski, album je pegla.
Na svaki drugi mogući način – tegla ničega koja će otići u zaborav prije nego što će uspjeti zaživjeti, osim možda među najokorjelijim fanovima lika i djela frontmena čiji sveukupni punk-rock pedigre (Sixpack) neće biti ugrožen. Barem ne za sada. Miki, možda je ipak vrijeme za zasluženu mirovinu.
It’s better to burn out than to fade away.
