Što je hrvatski film (drugi dio): Uspješnost javnog financiranja kinematografije?

Ako ste pratili zbivanja u hrvatskoj kinematografiji ove godine, niste mogli ne zamijetiti koliko često se spominjala sintagma ‘sedam godina HAVC-a’ te ime Hrvoja Hribara u pozitivnom, ali i negativnom kontekstu- naročito u slučaju povezivanja sa internim smjenama u Društvu hrvatskih redatelja. Kako to tijelo izgleda kada se malo zagrebe ispod površine? Kako izgleda sustav financiranja hrvatske filmske industrije u očima onih koji ga vode ili onih koji o njemu ovise?

Hrvatski audiovizualni centar osnovala je Vlada Republike Hrvatske 1.siječnja 2008. godine sa svrhom, sustavnog promicanja audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj.  Albert Kapović bio je prvi ravnatelj centra te osoba zalužna za tranziciju iz jednog sustava u drugi. Upravo je on kao tajnik Udruge producenata sredinom devedesetih pokrenuo inicijativu za stvaranjem javne institucije nalik filmskim centrima u razvijenim europskim demokracijama. Desetljeće nakon, nastaje HAVC i počinje s usvajanjem europskih profesionalnih modela, novih produkcijskih vještina, integraciju u fond EURimages i Program MEDIA, pothvatima koji vraćaju ugled sektoru.

Sadašnji ravnatelj HAVC-a, Hrvoje Hribar, prisjetio se početaka:

Ja sam 96′ ili 97 kad su tada mladi režiseri ušli u upravni odbor, svježe snimio svoj film Puška za uspavljivanje. U to sam vrijeme lijegao i ustajao s jednom idejom, zapanjen iskustvom koliko je energije, koliko je iracionalne energije potrebno uložiti da bi se snimio jedan cjelovečernji igrani film. Došla mi je jedna matematička formula u glavu i rekao sam: zamisli da mi tu energiju, koju trošimo svatko za sebe, da jednu kompletnu bateriju koju praznimo  na jednom filmu iskoristimo da bismo promijenili samu kinematografiju i način organizacije. Ako krenemo u tom smjeru morat će se nešto dobro dogoditi. Ustvari, možda glavna ideja ove platforme je da se o filmovima odlučuje na filmski način, što valjda ima i neke mane jer smo mi ljudi puni mana, ali ima i neke vrline, a to je da se misli dosta široko, da se umije ne samo misliti nego i poduzeti. Film je jedna vrsta kreacije u kojoj vi morate znati i poduzeti, realizirati ono što ste naumili. Morate jako puno toga znati unaprijed da biste gledali u trenutku realizacije kako sva ta prtljaga unaprijed smišljenog propada kao kao šećer na kiši i vi taj čas reagirate na jedan novi način. Onda se to novo i ono što ste imali u toj prtljazi spoje u nešto dobro, u nešto što je trenutak zabilježen pred kamerom.

Sad ispada da ja kompliciram – pokušavam samo biti iskren i reći kako ti procesi izgledaju i koja su osobna iskusutva, ne moja nego svih ljudi koji su zastupali tu društvenu borbu da se napravi HAVC i kako je to s nama stajalo. Činjenica je da kada tvrdoglavi redatelj ili producent nešto naumi onda to i napravi. Mi smo tako uspjeli napraviti ovu platformu, tijelo ,ustanovu, zovite ju kako hoćete, koja je značajno drugačija od mnogih, barem u našem okolišu, manje ili više slična drugima u Europi. Zasad mislimo da smo stvari pomaknuli u dobrom smjeru.

Sredstva za rad Centra i provedbu Nacionalnog programa osiguravaju se iz državnog proračuna te iz dijela ukupnog godišnjeg bruto-prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti. Smjernice za nacionalni program promicanja audiovizulanog stvaralaštva su dokument s četverogodišnjim planom djelovanja koji usvaja Hrvatsko audiovizualno vijeće nakon javne rasprave svih sastavnica audiovizualne industrije te ga zatim prihvaća i Hrvatska vlada.

Na centru je da kroz svoja tijela procijeni kako će se taj novac rasporediti prema zaslugama ili nekim obuhvatnijim ciljevima. Izgleda da pitanje internog odnosa novca i kvalitete filma ima intrigantnu ulogu čak i ovdje. Hribar ga je pokušao kontekstualizirati:

Mi se ne bavimo isključivo novcem. MI se bavimo jednim razmišljanjem i donošenjem odluka koje nisu samo financijske. Mi pokušavamo razumijeti i sami sebe i ono što nam zajednica može ponuditi kao neko rješenje za razne filmske situacije i za razna filmska djela. Koji je točno odnos između procesa odlučivanja, kakav god on bio i kreativnog rezultata? To je metafizičko pitanje. Koliko je neki studio sa svojih 8 pušača cigara u upravnom odboru zaslužan za nastanak Građanina Kanea? To je pitanje nekog zakona vjerojatnosti, neko mistično pitanje. Očito je da na neki način oni jesu za nešto zaslužni. Vjerujem da smo se zalagali za HAVC želeći promijeniti neku atmosferu u tom procesu odlučivanja ili  promijeniti neki IQ tog odlučivanja, donijeti neku kvalitetu pribranosti tom procesu i omogućiti sebi barem jednim dijelom da onu individulanih filmova ili atmosferu pojedinih filmskih ekipa nekako dignemo na razinu ove ekipe koja o kinematografskim pitanjima danas odlučuje.

Radom Hrvatskog audiovizualnog centra upravljaju tri autonomna i ravnopravna tijela: Upravni odbor, Ravnatelj i Hrvatsko audiovizualno vijeće. U 7 godina rada HAVC-a izmijenilo se 38 umjetničkih savjetnika, 4 člana Hrvatskog audiovizualnog vijeća je odlučilo o 513 hrvatskih audiovizualnih djela, u suradnji s 146 produkcijskih tvrtki. Dodjeljeno je 288 potpora za razvoj audiovizualnih televizijskih i kinematografskih projekata kao što je i poduprijeto 979 projekata dodatnih djelatnosti i 550 putovanja filmskih profesionalaca.

Hribar se potrudio detaljnije objasniti način funkcioniranja centra te sustav dodjeljivanja potpora i donošenja odluka unutar samog centra, govoreći:

Umjetničko vijeće je tijelo u kojem sjede predstavnici imenovani od Hrvatskg audiovizualnog vijeća. To je veliko nadzorno ratifikacijsko tijelo koje upravlja čitavim sustavom, a savjetnici imaju zadatke da izvrše izbor tijekom svakog javnog poziva u svim kategorijama – a kategorije su animirani film, nenarativni, kratki igrani, dokumentarni dugi i kratki, cjelovečernji igrani film i tzv. dopunske djelatnosti – to su festivali edukacije i sl.

To je tim od 9 ljudi koji odlučuje. Za cjelovečernji igrani  film obavezno imamo 2 savjetnika koji su nekako generacijski ili ukusom ili svjetnazorom jedan drugom komplementrni i imaju asimetrične mandate. Mandati inače traju godinu dana i mogu se dva put produžiti, tako da naši savjetnici kratkotrajna pojava, što nas u mnogočemu ometa, a s druge strane osigurava veliku protočnost osoba koje uzimaju kormilo u ruke pa na neki način tako u nekom dužem periodu osiguravamo raznolikost vizija. Odabir se temelji na onom što piše u našem pravilniku i nije neka filozofija: valja procijeniti kvalitetu scenarija, kapacitet autora odnosno redatelja s obzirom na njegov prošli minuli cjelovečernji film, a zatim i u jednom dužem periodu valja procijeniti kapacitete producenta uzevši u obzir njegovih nekoliko zadnjih filmova. Nadalje potrebno je ocijeniti potrebitost takvog filma pri kreiranju hrvatskog filmskog godišnjeg repertoara i na kraju valja se pouzdati u tu svoju neposrednu intuiciju.

Postoje dva razloga, kada biste gledali u toj kategoriji cjelovečernjeg igranog film, zašto posljednjih 7 godina prevaguju ljudi koji su profesijom redatelji što izaziva počesto komentare: jedan je taj što redatelji, naročito u ovom tipu kinematografije često imaju scenaristički background. Također, budući da redatelji znaju sve okolnosti koje čekaju jedan film u pripremama, predprodukciji, produkciji, postprodukciji, distribuciji, festivalskom angažmanu.  Imaju jedan vrlo široki dijapazon iskustva – konačno, u kinematografiji našeg tipa većina redatelja ima konkretna produkcijska iskustva. Može procijeniti financijske gabarite, potrebe, realnost projekta u smislu onoga što ga čeka u mogućoj realizaciji. Dodatan razlog je puno banalniji. Savjetnik angažiran od HAVC-a ne smije biti povezan niti sa jednim projektom koji se nalazi u ukupnom bubnju HAVC-a. To je jedna vrlo drakonska i i možda čak iracionalna odredba u zakonu. Znači da savjetnik za cjelovečernji igrani film, de facto, ne bi smio imati niti kakav kontakt sa filmom koji je recimo animiran niti može biti suradnik na scenariju nekog kratkog filma koji je u drugoj kategoriji.

To znači da smo onemogućeni da angažiramo bilo kojeg kreativnog producenta koji bi znatno vrijedio na poziciji manjinskih koprodukcija. Sada smo bili u situaciji, budući da je Sanji Ravlić, koja je naš predstavnik u Eurimageu i naš najveći ekspert za međunarodni koprodukcijski promet, njoj je jednostavno zakonom istekao mandat i ona ga je morala propustiti nekom drugom. Dosta je trajalo dok smo našli nadopunu. Idealno bi bilo prepustiti ga nekom od producenata. Međutim, producenti koji ozbiljno rade svoj posao, rade u velikim serijama, rade različitevrste filmova i neprekidno su po nekoj osnovi na natječajima. Tako da u toj zoni cjelovečernjeg igranog filma pretežu redatelji. Oni obično ili pripremaju neki film ili su prošli na nekom natječaju, pa sasvim sigurno imaju na raspolaganju godinu, dvije prije nego što će sljedeći put izići s nekim projektom. Tako da su oni u tom perriodu lovostaja naši idealni savjetnici.

Ovu razrađenu metodu odabira filmova koji će se financirati može se promatrati s više gledišta koja su prvenstveno specifična za same filmaše jer kao osobe izvan industrije suditi možemo samo o krajnjim rezultatima koje dobijemo. Irena Škorić, bivša predsjednica Društva hrvatskih redatelja, izrazila je nezadovoljstvo povjerenstvom kao i novčanom potporom koju HAVC pruža za razvoj scenarija (na taj način autori imaju sredstva za realizirati svoju scenarije ili se savjetovati s osobama stručnim za polje scenaristike).

Ideja HAVC-a je dobra, ali je finalna izvedba ponekad klimava. Ako ćemo baš uspoređivati sa stranim sustavima, jako rijetko se događa, kao u Hrvatskoj, da je samo dvoje ljudi u povjerenstvu za dugometražni igrani film, a samo jedan čovjek u povjerenstvima za dokumentarni, eksperimentalni, kratki igrani, animirani i manjinsku koprodukciju. Mislim da bi idealno bilo 3-5 ljudi u svakoj kategoriji, različitih afiniteta i stilova, kako većina drugih zemalja prakticira. Da, tu je i bodovanje. Ono se primijenjivalo samo jedne godine, za vrijeme dok je ravnatelj HAVC-a bio Nikša Sviličić, ali je nakon njega naprasno nestalo iz postupka odlučivanja o financiranju. Također, razni natječaji za “razvoj scenarija i projekta” u iznosima od 35 000 do 170 000 kuna možda i nahrane veliki broj usta, ali je jako tužno da se velika većina tih filmova nikada ne snimi, niti nema nikakvu garanciju da će proći i sljedeću stepenicu natječaja, onu za produkciju. Jer baš kad ste vi “razvili” scenarij koji su vam odobrili povjerenici u jednom mandatu, dolaze novi ljudi u drugom mandatu prilično različitih afiniteta od onih bivših. A ipak je sve to novac poreznih obveznika.

Ognjen Sviličič, redatelj filmova Armin i Takva su pravila, koji je jedno vrijeme bio dio odbora, imao je sasvim drugačije mišljenje.

HAVC jako dobro funkcionira kao sustav, zbog toga što po prvi put u povijesti naše kinematografije imamo kontinuirano i uređeno financiranje filmova. Mislim da je to možda i najbolji sustav financiranja u Jugoistočnoj Europi. Sasvim je deplasirana ideja da na HAVC-u uvijek isti ljudi dobivaju priliku snimati filmove, a da u ladicama stoje neiskorištena remek djela. Bio sam čitač scenarija i ne biste vjerovali koliko je loših scenarija i koliko malo dobrih. Tih malo dobrih uvijek dobiju novce i to su uvijek isti ljudi zbog toga što neki ljudi znaju svoj posao, a neki ne. Tako da nije čudno da uvijek isti ljudi dobivaju novac od HAVC-a kao što nije slučajno da uvijek isti ljudi ulaze na Cannes, Berlin i Veneciju. 

Nadodao je i na pitanje o promjeni u redateljskoj profesiji nakon uvođenja HAVC-a, upravo suprotno stajalište o potpori za razvoj scenarija:

Pa, prije svega dosta su značajni HAVCovi natječaji za razvoj scenarija, zato što to omogućuje da se autor posveti projektu. Nekako je sve uređenije, postoji redosljed, postoji briga da kad jedanput damo novce za film taj film ode i na neki festival. Prvi put se neka institucija u nas počela baviti i promocijom filma.

Hribar je kao osoba koja je dio centra od njegovog nastanka imao priliku promatrati sve interne promjene i kako se donešene odluke reflektiraju u kinematografiji:

Tri sam godine bio član umjetničkog vijeća, a zatim sam imao tu sreću ili nesreću da postanem ravnatelj. Dakle svih sedam godina rad HAVC-a pratim izbliza.Čini mi se da su odluke vijeća nevjerojatno konzistentne, kontinuirane i da slijede isti set kriterija bez obzira što je velik promet ljudi, pokazuje da u temelju postoji neka logika sustava, a ja hoću vjerovati da je ta logika sustava u suglasju sa zdravim razumom. Da li bi bilo moguće zamisliti neku avangardnu, kontrarnu, radikalno drugačiju politiku odlučivanja?  Gotovo sam siguran da ne.

Često postoji ta iluzija da—to je kao kad lovite ribu i mislite da ste bacili udicu na krivom mjestu – da mora da postoji neka hrid koja je puna života.Uvjeravam vas, sa iskustvom ekipe koja već četiri godine prakticira razvoj scenarija: u pogonu, u ‘mlinovima HAVC-a ‘  je preko 100 scenarija za cjelovečernji igrani film, koji su na neki način potaknuti, koji su unekom stupnju razvoja. Dosta je nezamislivo da negdje izvan tog bazena postoji nešto fantastično što nije prošlo kroz sito HAVC-a zbog toga što je netko imao povez preko očiju.

Čini se da je problem kod financiranja upravo dihotomija između afirmiranih i neafirmiranih redatelja u kojima se prepozna potencijal te se s toga prikladno ‘nagrade’. Vijeće koje radi po svom ‘setu pravila’ sve ih promatra na isti način te su odgovorni za procjenu informacija i donošenje ispravne odluke. U trenutku kada je novac distribuiran, rad vijeća je okončan i kako pratiti kuda se taj novac kreće.

Škorić je izrazila nezadovoljstvom raspodjelom budžeta:

Ministarstvo kulture RH je prvo financiralo sve festivalske uspješnice, pa čak i prvi hrvatski igrani film za djecu. Kako vrijeme odmiče, čini mi se da je krug ljudi koji je tada snimao filmove bio puno širi nego danas. Prije si se prvo trebao dokazati, da bi tek onda dobio “budžetirani film” u bilo kojoj kategoriji, dok se danas daju stotine tisuća kuna nekim ljudima koji u životu nisu režirali niti minutu filma, ali su im navodno scenariji bili dobri. To je velik i skup rulet na uštrb poreznih obveznika. U zadnje vrijeme, jako je popularno „pljuvati“ po prošlim vremenima, ali moramo biti iskreni i reći da nije sve bilo tako crno kako se sada želi prikazati.

Također, i budžeti su nekada bili veći. Filmovima koji su prošli na natječaju Ministarstva, HRT je davao izravno i neizravno financijsku pomoć. Sada toga nema jer je osnivanjem  HAVC-a  isforsirano da HRT sredstva za film uplaćuje u HAVC-ov godišnji budžet.

I Sviličić je priznao postojanje mana u sustavu, ali ipak stoji iza toga da je i dalje veliki pomak u odnosu na stanje prije HAVC-a:

Sad kao autor znam da se mogu osloniti na sistem koji mi može jamčiti da ću ukoliko budem imao dobar projekt, taj projekt moći i realizirati. Naravno, nije uvijek sve idealno i često se događaju promašaji, ali oni su mnogo manji nego prijašnjih godina, prije HAVCA kad su se financirali mnogi filmovi koji nisu napravili baš ništa.

Ipak, to što televizije moraju plaćati doprinos kinematografiji i time povećavati budžet HAVC-a smatram pozitivnom pojavom. Isto kao i Hribarov čin nagovaranja države da osigura povrat PDV-a stranim filmskim kompanijama koji na našim lokacijama žele realizirati svoje projekte. To su načini koji su povećali ne samo budžet HAVC-a nego i domaću kinematografiju i njenu privlačnost u svijetu. Potpomogla je i digizalitalizacija monokina kako ih multipleksi ne bi pregazili u borbi za posjetioce.

Jedan od ciljeva nacionalnog programa je i ‘povećati gledanost i javnu vidljivost domaćeg, europskog i svjetskog filma’. To je kategorija u kojoj se još uvijek kaska. Gdje je hrvatska publika na hrvatskim filmovima?

Evo što je Sviličić imao za reći o odnosu hrvatskog filma i kinoprikazivača:

To je stvar koju bi HAVC morao puno bolje urediti. Nije u redu da naši filmovi imaju isti tretman kao američki filmovi koji su stvoreni sa multiplekse. Cijena kino ulaznice za domaće filmove mora biti manja. Na kraju krajeva naši porezni obaveznici su već platili za naše filmove.

I to nas dovodi do ozloglašenih festivala. Treba li nam zaista ovoliko festivala? Koja je uopće njihova funkcija. Često se pogube u svoim načinima i izgubi se prava uloga – upoznavanje filma s publikom, vrednovanja autora, afirmacija.

Hribar je elaborirao i taj dio financiranja:

Hrvatska je zemlja koja je živjela više od 10-20 godina u jednom značajnom pomanjkanju filmskog repertoara izgubivši kontakt sa nezavisnim filmom, europskim filmom, kreativnim filmom. Iz te gladi se prvo rodio Splitski filmski festival, zatim Motovun, zatim se to akceleriralo neslućeno do zemlje s valjda najvećim brojem festivala po glavi stanovnika. To nas vodi neprekidnim moralnim dvojbama našeg tima i timova savjetnika koji koliko god bili milostivi ili strogi uvijek na kraju podupru 30, 40 filmskih manifestacija. Zašto? Zato što svaka ima svoj dovoljni razlog. Hrvatskoj kinematografiji ne znači ništa festival filma u Metkoviću, ali Metkoviću znači jako puno. Kad nam netko napiše da između Dubrovnika i Splita ne postoji kino, onda ne možete reći: mi nećemo održati festival u Metkoviću. Poteškoće su pokidane veze između audiovizualnog svijeta i glava naših turističkih djelatnika, lokalne uprave, koroporacija. Tako da se vrlo malo sredstava iz drugih izvora slijeva festivalima. Oba vijeća se osjećaju kao žrtve tih silnih festivalskih potreba, a festivali se osjećaju vazda zakinuti od HAVC-a i to je jedna priča koja nema kraja. Ove godine smo imali prvi put, mislim da je to prva odluka u povijesti HAVC-a koja je zahtjevala da se stane s glasanjem, da se rade dodatne konzltacije. Predstavnik Akademije dramskih umjetnosti jednostavno nije htio dići ruku svjestan činjenice da ćemo odlučiti o dodjeli 5 i pol’ milijuna kuna za filmske festivale . Pet i pol’milijuna – to je  gotovo čitava dokumentarana proizvodnja Hrvatske (ova koja je financirana kroz HAVC). Pravda i logika govore da bi festivali trebali pasti dijelom na teret lokalnih zajednica. To ide dosta teško. Probat ćemo to postići sa rezultatima i učincima novog nacionalnog programa koji bi trebao probuditi vrlo široki pojas Hrvatske, da malo drugačije razmišlja audiovizualno. Zato se orijentiramo na edukaciju, promociju, trening, neku novu organizaciju publike i pokšavamo proći kroz vrata koja su jako zaključana, a to su vrata hrvatskih osnovnih i srednjih škola.

Ono što sam u razgovorima s brojnim filmašima, amaterskim ili profesionalnim, uočila kao najveću vrlinu HAVC-a jest transparentnost. Sve informacije koje Vas zanimaju su u svakom trenutku dostupne, uvid u način na koji se dodjeljuju sredstva je jednostavan skup pravila. Nacionalni program koji je trajao od 2010-2014. ispunjen je većinski uspješno. Najpozitivnija pojava na koju se zaboravlja jest da nije bilo regresije. Neke stvari su se drastično poboljšale, neke nisu, ali ni u jednom trenutku nije došlo do daljnjeg propadanja. Kako stoji na stranici nacionalna strategija za razdoblje između 2015. i 2019. trenutno je u izradi.

Ovo su filmovi nastali u posljednjih sedam godina:

Audivozualna djelatnost zapošljava oko tisuću djelatnika u 358 tvrtki i kreira oko 0,8 posto državnog proračuna. HAVC je zasigurno oživio filmsku scenu – izmijenjena je industrija, a time i kinematografija. Donešeno je mnogo internih promjena. Najveća žalost je upravo u tome što su svi potezi vodili k napretku hrvatskog filma i da je na kraju najslabija točka upravo publika. Hrvatski državljani čiji novac odlazi u stvaranje filmova ( ali kao šta je iznešeno, novac se u državni proračun vraća u višem iznosu) ne reagiraju na domaći film kako bi trebali. Nadam se da je to samo propust, a ne Sizifov posao te da će se i ta slika uskoro izmijeniti.