Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Film

Što je hrvatski film (Prvi dio): Granice između profesionalizma i amaterizma

31.03.2015. Kristina Vrdoljak

11096511_10204773939480933_8132247933191167069_n

Ako ste ikada zapitali što su i čime se bave kino klubovi, vjerojatno ste pojam u potrazi za odgovorom povezali s amaterskim filmom. Amaterski film poseban je oblik bavljenja filmom koji je dostupan svima koji posjeduju iskrenu želju i volju za to. Bitan je iz više razloga, a prvenstveno iz već navedene slobode ekspresije kroz tu formu. Relevantan je i produkcijski jer godišnje u samo jednom kinoklubu može izaći na desetke filmova više nego li, primjerice, profesionalnih. Unutar Kinokluba Zagreb prošle je godine nastao ukupno 81 kratkometražni film. Naravno, pri ovakvoj usporedbi nikako se ne smiju zanemariti i ostali faktori, no usporedba ovdje stoji samo kako bi se približila činjenica da rad amaterskog filma nije zanemariv. Naposlijetku, popriličan broj sada afarmiranih autora upravo je u nekom obliku amaterizma postavio svoje temelje. Dani hrvatskog filma pokazali su se kao dobra platforme za natjecatelje koji dolaze iz nezavisnih produkcija.

FILMSKI AMATERIZAM

Kako bi ušli u dublju raspravu o položaju amaterskog filma u Hrvatskoj nužno je navesti definiciju iz hrvatskog leksikona u kojoj stoji:

Filmski amaterizam (kinoamaterizam), neprofesionalno filmsko stvaralaštvo, individualno ili organizirano u amaterskoj kinematografiji, amaterskim društvima i kinoklubovima, ponegdje subvencioniranima od državnih kulturnoprosvjetnih institucija ili mecenâ. Filmski amaterizam  u amaterskoj kinematografiji najčešće odlikuju sklonost eksperimentiranju vrlo izraženi stvaralački individualizam, manifestnost, tendencije prema alternativnoj proizvodnji (najčešće u opreci prema državnoj programiranoj proizvodnji, kao i prema komercijaliziranoj profesionalnoj kinematografiji). Početci filmskog (kino)amaterizma naziru se 1920-ih, u razdoblju pojave avangardističkih filmskih tendencija i nastanka prvih utjecajnijih kinoklubova. Od 1931. tu djelatnost organizira i podupire Međunarodna unija kinoamatera (Union Internationale du Cinéma d’Amateurs, osnovana u Bruxellesu, a od 1976. Union Internationale du Cinéma Non-professionel, akronim UNICA) koja djeluje pri UNESCO-u. Začetci filma u Hrvatskoj uglavnom su vezani uz amatersku djelatnost; hrvatski kinoamateri sudjeluju u radu UNICA-e od 1932.godine.

11112830_10204773939160925_7953354775072491862_n

Godine 1928. dr. Maksimilijan Paspa osnovao je kinosekciju Zagrebačkog fotokluba, prvu ustanovu kino-amaterizma u Hrvatskoj koja je 1935. postala samostalni Kinoklub Zagreb. Hrvatski filmski savez ga navodi kao najvećeg producenta u povijesti hrvatske kinematografije. No njegova djelatnost tu ne prestaje, već se proširuje na brojne filmske radionice, organizacije festivala poput One Take Film Festivala, 25fps i Jewish Film Festivala. U 2012. godini organizirao je generalnu skupštinu Nisi mase, europske mreže mladih filmaša, a godinu kasnije bio je suorganizator European short pitch-a. Osim toga, bavi se i kinoprikazivalačkom te izdavalačkom djelatnošću.

Još jedno bitno ime je Blank, filmski inkubator koji je 2003. registriran kao neprofitna udruga. Bavi se filmskom produkcijom, filmskim i medijskim radionicama, multimedijalnim projektima te je pokretač donacijske akcije Rentaj anđela, filmskog magazina Filmonaut, međunarodne razmjene filmaša Tko to tamo snima i filmskog foruma Filmska mreža. Također je otvoren svim naraštajima.

Razlog zašto spominjem samo ova dva kinokluba jest njihova dostupnost pri kreiranju ovoga članka te su, po mojim spoznajama, ove udruge od velikog utjecaja u filmskoj djelatnosti na ovom području.

MANIFEST AMATERSKOG FILMA

Vedran Šuvar trenutni je predsjednik  Kinokluba Zagreb te je zaslužan za manifest amaterskog filma koji je izašao 2012. u časopisu Zarez (broj 327).

  1. Amaterski film je film koji se radi iz ljubavi, a ne iz financijske koristi.
  2. U amaterskom filmu mora vladati apsolutna autorska sloboda.
  3. Amatersko filmovanje omogućuje filmu da bude istinska umjetnička forma, a ne tržišno namijenjena forma.
  4. Amaterski film mora biti neovisan o dominantnim kulturnim praksama i politikama. Time se omogućuje stvarna ideološka sloboda pojedinog filma.
  5. Autori amaterskog filma se okupljaju u kino klubovima, u kojima je omogućeno besplatno bavljenje filmom.
  6. Osnovno načelo upravljanja kino klubom je ‘jedan član, jedan glas’.
  7. Svi su jednaki u mogućnosti bavljenja amaterskim filmom.
  8. Kino klubovi moraju:

     8.1 osigurati uvjete za produkciju i arhiviranje amaterskih filmova

    8.2. razviti strategiju razvoja amaterskog filma

    8.3. surađivati sa svim drugim kino klubovima.

  1. Autori amaterskog filma imaju obvezu promovirati amaterski film.
  2. Amaterski film je jedan od instrumenata oslobođenja umjetnosti od raznih infiltriranih elemenata, odnosno elemenata proizašlih iz svjetonazora koji su s umjetničkim djelovanjem nekompatibilni. Autor je izvršitelj takvog čina oslobađanja.

 Uz tri godine odmaka od izlaska manifesta u javnost, moje prvo pitanje vezalo se uz promjene koje su možda nastale potaknute tom objavom.

INTERVJU

Šuvar: Ideje nemaju moć ako nisu propagirane na neki način. Tako se i sam taj manifest trebalo više gurati da bi uspio doći do šire skupine ljude. Međutim, ja tome nisam sklon niti sam bio. Nekako mi se čak i sviđa ta marginalna pozicija: marginalac 21. stoljeća koji nije bio shvaćen u svom vremenu, prostoru ili što god. Moram priznati da imam tu romantičarsku viziju kako taj manifest zapravo nije trebao uspjeti, da do njega možeš doći pod uvjetom se potrudiš. Možda za sveopću konzumaciju svih sadržaja nije nužno da ga svi razumiju, da ga svi prihvate.

Manifest nije moja ideja. Manifest se bazira na tome kako je produkcija u Kino klubu radila otkad je on osnovan 1928. godine, samo nigdje nisu navedeni ti stavovi koje je Kino klub propagirao, a koje sam ja instinktivno osjetio kada sam tamo došao.

Dihotomija odnosa amaterizam-profesionalizam izrodila je ovu potrebu za nastankom manifesta koji je do tada bio nešto poput zdravorazumske spoznaje bez potrebe za verbalizacijom. Manifest ima i funkciju razrješenja problematike retoričke vrijednosti tih pojmova koji su možda u disproporciji sa stvarnim vrijednostima.

 Amaterizam je i dalje potpuno potlačena vrsta odnosno način bavljenja filmom. U leksikonu se  amaterizam definira kao nešto što nastaje izvan profesionalnih okvira bez neke estetske i umjetničke vrijednosti, a definicija profesionalnog filma uopće ne postoji.

Već tu smo potlačeni, već tu nije jasno što je to amaterski film zapravo. Ima raznih kategorija kako ga definirati: tehnološke, društvene, društveno-socijalne, financijske tj. ekonomske, estetske kategorije.

Povijest filma je estetska kategorija jer ona film tretira samo na temelju toga što je dobro, a što nije, nebitno je li amaterski ili profesionalni. Onda se dolazi do jedne druge stvari – po društveno-socijalnoj definiciji, amaterski film je onaj koji se radi u slobodno vrijeme, izvan financijskih relacija, on je povezan s ekonomskim faktorima. Amaterski film je onaj koji se radi izvan radnog vremena, izvan ekonomskih relacija, a zatim imamo film koji se radi u vrijeme rada za određenu financijsku korist. Definirao sam po toj logici amaterski film kao onaj koji se radi iz ljubavi, a ne onaj iz financijske koristi. To je prilagođena definicija, moglo ih je biti tisuću u odnosu na sve faktore.

Pitanje tehnološke definicije amaterskog filma otvorilo je puno dublju raspravu koja se dotiče demokratizacije medija i toga zašto je ona zapravo lažna te na koji način djelatnost kinokluba utječe na taj problem. Osim toga, amaterski film izbjegava oblike kontrole s kojim se susreće profesionalni film, bili oni na najbanalnijoj razini percepcije stvaranja filma kao privilegije odabranih, ili pak strogih formata koje filmaši moraju ispuniti kako bi se priklonili drugom kraju industrije – kinoprikazivačima. Oni pak diktiraju pravila onima koji film stvaraju te onima koji ga gledaju jer vrše selekciju. U selekciji će, naravno, proći oni koji će pomiriti sve interese te specifičnu viziju toga kako film treba izgledati.

Šuvar: Tehnološka definicija amaterskog filma je zamka konzumerizma danas. Živimo u vremenu lažne demokratizacije medija, gdje se mobiteli, fotoaparati i kamere prodaju pod krilaticom „svi mogu snimati film“, dok je istina da svatko tko ima materijalna sredstva da kupi kameru, fotić, kompjuter za montažu i sve ostale produkcijske nužnosti može snimiti film. Time se propagira konzumeristički princip sreće, sretni smo ako nešto posjedujemo.

U Kino klubu, ono što kuća amaterskog filma radi, osigurana je besplatna oprema. Ne propagira se sreća posjedovanja nego sreća što se baviš filmom. Ako se želiš nečime baviti, tada je to iskreno, a da ne govorimo o holivudskom konstruktu filma i o profesionalim kodovima: za snimanje filma nam treba scenarist, redatelj, producent, scenograf, kostimograf – određena hijerarhija ekipe. Zašto? Zato što oni imaju uložen određen novac, oni žele da se za mjesec dana snimi film, a da bi to postigli, svaki element filma mora biti stručno ekipiran. Postoji taj kod – vrlo jasna kontrola hijerhije ekipe, a on se proteže i kod kinoprikazivanja zbog standarnih modela (prije je bio 35 mm film, danas je DCP i slični digitalni formati) kojima se kontrolira cjelokupno tržište. Onda dolaze kinoimperijalisti kao što je Cinestar kod nas, prodaju nam taj američki model filma dok hrvatski film nasuprot toga ne može ništa dobiti niti očekivati povlašteni tretman na tržištu s filmovima koji imaju novaca za distribuciju.

Industrija pumpa samu sebe. Estradizacija filma ima veliku ulogu, postoje neke prepirke koje su izmišljene te potpuno neprilagođene statusu i moći, tržištu koje ne postoji, industriji koja ne postoji. Tako se stalno vrši kontrola. Zapravo se ne bavimo filmom uopće, nego se bavimo tržištem, ekonomskom relacijom, konzumacijom sadržaja filmova; ne bavimo se filmom kao umjetnošću ni u jednom trenu. Amaterski film ne poznaje unificirani produkcijski standard i omogućava bavljenje filmom kroz razne umjetničke pristupe i prakse te time omogućava veći prostor eksperimetiranju, bilo narativnom, bilo konceptualnom, što je nužno za stvaranje kako osobnih tako i kolektivnih umjetničkih tedencija.

Za amaterski film brinu kino klubovi, klubovi filmskih autora koji čuvaju moral film kao umjetnosti, a ne toliko proizvoda koji se treba prodati. Amaterski film jedina je moguća optimistična budućnost bavljenja filmom.

10363851_10204773939880943_6106653533898254470_n

Nadalje, Šuvar se nastavlja na tu problematiku te nastavlja, potaknut mojim pitanjem o tržištu i autorstvu u filmu, objašnjavati svoje viđenje profesionalizma u tom kontekstu. Izgleda da je on u Hrvatskoj u specifičnom položaju kada ga se uspoređuje s inozemstvom te da su neke granice između amaterskog i profesionalnog filma kod nas zamućene. Takvo što vrlo je pozitivna pojava u postojećem obliku jer je protočnost između amaterizma i profesionalizma moguća, ali i dalje podilazi filteru. Taj filter je HAVC koji svoj posao odrađuje na transparentan način. Dakle, autori koji su donedavno bili tzv. amateri mogu za svoj projekt dobiti financijsku podršku i realizirati projekt prema zamisli. Tu možda počinje tretiranje filma kao proizvoda, ali nemam dojam da je to od visokog utjecaja kod nas.

Šuvar: Postoji holivudski konstrukt tretiranja filma kao proizvoda. Mi imamo javno financiranu kinematografiju. To je varijanta profesionalnoga bavljenja filmom. U tome je automatski već utkan autorski princip. Javno financirana kinematografija znači da ti država daje novac, da država želi da Hrvatska ima film jer bez te subvencije ne bi bilo filma. Kako je on potpuno neisplativ, država mora po određenim kriterijima birati tko će raditi film. Ti kriteriji bazirani su na estetskom sudu i na autorskom pristupu filmu. Oni tu nisu pogriješili. Oni su ispravno procijenili da je to najpošteniji način biranja.

Profesionalizam je u redu, pogotovo ova varijanta profesionalizma koja postoji u Hrvatskoj. U Kino klubu postoje dva ideala – besplatno bavljenje filmom (njihova želja da se bave filmom mora zaista biti iskrena)  i potpuna autorska sloboda bez cenzure. Ono što je zanimljivo u Hrvatskoj jest da to vrijedi i za profesionalni film. Kada se prijaviš možeš napraviti film kakav želiš ako netko smatra da je to vrijedno financiranja. Samim time imaš golem potencijal za ulazak u profesionalan odnos.Ako postoje ovakvi uvjeti u kojima pojedinac ima pristup stvaranju filmu, a on najviše ovisi o njemu, postoje li onda nekakve razumne granice koje bi filmaše spriječile od filmskog ostvarenja? Naša kinematografija jest malena i to ne treba ispustiti s uma kada se o njoj govori jer to diktira resurse, recepciju i prije svega idejne začetke. Ne postoje ideološka strujanja ili kinematografski stilovi poput onih što su obilježili povijest filma diljem Europe, već je sve monolitno i stil se tek izgrađuje. Bez glavne struje ne postoje ni alternativne pa da možemo raspravljati o uspješnosti pristupa stvaranja filma. Ono o čemu se ipak može rapravljati u ovoj situaciji je inovativnost.

Šuvar: Mi smo još uvijek malo premali, premalo nas ima. Financija ima još manje za još manje ljudi tako da mislim da nam još treba vremena unutar ovog sustava, unutar amaterskih kino klubova u Hrvatskoj da se razvije još veća svijest. Ljudi se trebaju još više osloboditi. Ne toliko u granicama koje im zadaju financijske nemogućnosti nego u osobnim granicama. Svatko ima i osobne granice koje sam sebi daje, nečega što može ili ne može napraviti.

Smanjenje filmske tehnike, pa čak i ljudstva, pojednostavljuje stvar da bi dobio neke dobre i relativno zanimljive filmove iz toga. Postoje načini, samo što ljudi ne eksperimentiraju toliko koliko bi trebali. Kod nas je sustav dobar za svašta, za puno više eksperimentiranja. Meni bi bilo čak puno zanimljivije da pogledam nešto što je pokušalo biti nešto, nego nešto što je kopija načina kako se rade filmovi vani. Kod nas je, u svijesti i u medijima, indoktrinirano ono kako se filmovi rade, čemu trebaju služiti, ulazimo u to idejno kopiranje, ne samo na razini sinopsisa (čak imaš nekih sličnosti u filmovima, pogotovo u kratkom filmu), već i kopiranje načina na koji radiš film – potreba za brojnom ekipom, dugim satima snimanja…  Mislim da se ponekad na uštrb kvalitete ne prilagođava produkcijski standard koji je, po meni, varijabilna forma. Za holivudski film može biti ovakav, za naš može biti varijabilan, kako se dogovoriš. Mislim da bi to možda pomoglo hrvatskom filmu.

Igor Jelinović redatelj je i scenarist (Snijeg u Splitu, Sabonis) te voditelj filmskih radionica u Blanku te u slučaju ovoga članka predstavnik filmskog inkubatora Blank.

Jelinović: Riječ amaterizam znači da nešto radiš iz strasti i to isključuje novac, što ne znači nužno da je lošije od profesionalnog. Profesionalno znači da su ljudi koji na filmu rade plaćeni i da su to ljudi koji imaju profesionalno znanje, odnosno da imaju ili završene akademije ili neke druge fakultete koji su vezani uz to što rade u filmu. Mi ne radimo samo amaterske filmove, ali ih radimo većinom i to u sklopu radionica koje vodimo. Na radionicama regrutimo nove članove. Uvijek netko iskoči sa svojim scenarijem ili pokaže talent za nešto drugo; za montažu, kameru, produkciju… Nakon toga snimaju svoj radionički film u sklopu programa.

Ako imaš dobar scenarij, možeš ga snimiti mobitelom i bit će dobra priča. Najbitniji u filmu su scenarij i gluma. To čini razliku između toga što je super, a što nije. Ako želiš da film izgleda vizualno atraktivno, onda ti treba novac. Novac čini razliku, ali onu osnovnu srž za postići odnos sa gledateljem možeš i bez novaca.

10361461_10204773939400931_4926654147264995984_n

Hrvoje Hribar, filmski redatelj (Što je muškarac bez brkova?, Puška za uspavljivanje, Hrvatske katedrale) te ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra iznio je i svoj kratki osvrt na amaterski film kako bi poentirao nešto što ćete imati prilku pročitati u nastavku ovog članka.

Hribar: Mislim da pravo da se uzme kamera postaje sve manje ekskluzivno zato što je tehnika sve pristupačnija. Otvorite Youtube i možete ne izaći godinu dana skačući iz jednog filma u drugi, iz jednog svijeta u drugi. Kao što je pismenost bila privlegija određenih klasa pa su se odjednom svi opismenili, nije neočekivano da neki liječnik ili neki tramvajac napiše zbirku pjesama, a službenik neku odličnu knjigu, tako je sve manje neočekivano da se filmom izražava netko tko nije završio škole.

U ovom dihotomijskom odnosu stvar koja radi najveću diferencijaciju, novac, komplicira upravo to jer prihodi dolaze iz istog izvora. Ognjen Sviličić redatelj je i scenarist u čijem su opusu filmovi poput Armina i ovogodišnjeg Takva su pravila, ali i svima znane TV serije Periferija city te Stipe u gostima.

Sviličić: Mislim da je izraz amaterski film jedan anakroni izraz koji pripada vremenu kad nije bilo tako jake televizije, a Internet nije bio ni na pomolu. Amaterski je film imao svoje mjesto u filmskoj povijesti u trenutku kada je film bio moćan medij i kada je filmska tehnika bila skupa te su se samo rijetki mogli baviti filmom. Tada su se filmom mogli zaraditi i neki novci. Danas je takozvani amaterski film, kao i profesionalni, financiran iz istog izvora, snima se istom tehnikom. Recimo, HAVC financira i dugometražne filmove, ali i filmske udruge. Danas je svaki film u nekom smislu amaterski, osim par blockbustera. Vremena su se promijenila, nije mi jasno zašto naši kino klubovi još uvijek koriste termine iz šezdesetih godina. Nema više filma kao medija, on je postao umjetnost i ona može biti dobra ili ne. Ne može biti amaterska ili profesionalna. Izraz amaterski film danas je čudan kao i izraz radioamater. Potječe iz istog razdoblja. Korak naprijed bilo bi napraviti amatersku televiziju.

Čini se da se teško zadovoljiti definicijom amaterskog kao nečega što se radi iz ljubavi, bar što se filma tiče. Naročito jer se u ovom slučaju nameće toliko različitih gledišta – ne samo intrizično, već i iz položaja ljudi koji se također bave filmom. Činjenica da se o amaterskom filmu može toliko diskutirati ulijeva neku dozu povjerenja u relevantnost tog područja rada za hrvatsku kinematografiju. Amaterski film ne posjeduje grandioznost, ali ima određenu gracioznost jer daje uvid u nečiju viziju, naglašava individualnost kojoj svi težimo, visoko je produktivan. Visoka produktivnost ima dvije strane jer nemoguće je da sav sadržaj bude jednako dobar, ali i to je način učenja – na pokušajima i podbačajima.  On varira od ozbiljnog do zaigranog pristupa, ne nameće se, ali je dostupan svakome tko ga imalo potraži. Kinoklubovi i slična utočišta amaterskog filma čine jednu specifičnu umjetnost dostupnom, a ako malo razmislite, to je velika stvar. Ne govorimo o olovci i papiru, kutiji bojica ili jednom instrumentu, govorimo o nizu instrumenata kojim se morate rukovoditi (ponekad i nizu ljudi koji su potrebni) da bi vaša ideja bila realizirana, a netko vam ih nudi na besplatno korištenje. Iza stoga stoji povjerenje u vašu ekspresiju, a na vama je da vaš produkt pronađe ili ne pronađe publiku. Amaterski je film i medij svoga autora. Amaterski film sloboda je stvaralaštva. I njemu se naravno može suditi po istim kriterijima kao i profesionalnom filmu, ali bitno je da se njihova koegzistencija održi, s granicama ili bez.

(Visited 489 times, 1 visits today)

Komentari