Izvještaj – Suma: Bol i patnja kao najveći doom, drone i sludge blagoslov
Suma, bend podrijetlom iz Malmoa, formirana je 2001. godine i od tada širi krug svoje glazbene težine, buke i najboljeg doom metala u posljednjem desetljeću i pol. Kroz sve ove godine Suma je stvorila oko sebe hordu poklonika, odnosno ljudi u jazbini sa svojim razorno teškim i jedinstvenim glazbenim svijetom koji postaje jedan smjer putovanja u vrtlogu live nastupa. Uz snažnu DIY sintagmu, Suma većinu svojih glazbenih putovanja i nastupa može zahvaliti upravo sebi samima, jer većina toga je proizašla iz njihove vlastite etikete i volje. Uz posljednji album “The Order of Things” Suma je odlučila hrabro istražiti nepoznate svjetove koje su ih odveli na nemoguće putovanje te time potvrdili sve moguće epitete koje ih krase.
Švedski nasrtaj halucinacije u Močvari
Uber teški švedski zakon Sume počeo je kao metalski outfit upakiran u stoner kako bi uklopili pustinjske utore sa svojim doom sklonostima. Njihov potencijal uočen je u moru bendova koji zvuče identično. Srećom, u 2006. godini izdali su “Let the Churches Burn”. Bilo je to njihovo najfinije ostvarenje ikada. Uspjeh zahvaljuju kombiniranju stilova usred stonerskih izleta. Četiri godine poslije, usporili su zvuk i opskrbili se brutalnim riffovima bez prijelaza u sredini. Odjednom su pretvoreni u lukavost skrivenog dragulja te postali dovoljno veliki na međunarodnoj sceni. Red se stvorio u njihovom nastupu u utorak u klubu Močvara gdje su nastupali bez predgrupe. Vidljivost je bila bazirana na probranoj publici koja je isključivo nazočila zbog njih samih i ni zbog čega/koga drugog.
Ovaj koncert bila je svemirska pobjeda! Kad se uz svaki riff, udar, sample, bass nakostriješi svaka dlaka na tijelu; onda znaš da umrijeti možeš svakog trenutka bez osjećaja krivnje i žaljenja. Bio je to Božji prodor na Zemlju gdje vlada teško prokletstvo i nema spasa čovječanstvu. Nevjerojatno teško maljanje gitara te nadasve iskrivljeni bass zaokružili su globalnu priču u sretan svršetak svijeta. Bubnjevi koji su se fokusirali na drobljenje podnih tonova i silna ritam sekcija koja se naizmjence gubila i time dodala značajnu težinu manipulacije kroz stvaranje uznemirujućih drone sekvenci postali su ništavilo povratnih petlji ili uzoraka nikad neponovljenih uzora.
A to je bit ove glazbe. Težina, atmosfera, umiruća apokaliptična energija – jednaka uskrsnuću i povratu ka živima. Glazba pojačana do ekstrema bez imalo srama hoće li se u našim tijelima išta polomiti. Savršenstvo koje je trajalo od početka koncerta pa sve do samog kraja. Otvaranje i zatvaranje glazbene odiseje uz miks svega između; dečki su uboli tamo gdje dugo nitko nije. Suma koja je još teža i bit će još teža kako vrijeme odmiče, kao spoj dooma, buke, sludgea s izvrsnom proizvodnjom.
Neka budućnost ostane skrivena
Iako djeluju poprilično jednostavan bend oni to svakako nisu. U njima predsjeda spretnost, izniman talent, iznimna vještina i kvaliteta. Zajedno se drže kao jedno, kao jedna fokusna točka u međusobnim izazivanjima. Vokal Johana proslavljena je opera uz bolan užitak koji kovitla u pozadini uz apokaliptične tonove i teške bass dionice. Pravodobno vrijeme za prostor Eriku daje dovoljno izleta na bubnjevima. On pritom ne svira te bubnjeve, on ih razvaljuje. Potisci i teški udarci su završni udari promjena u strukturi crescenda.
I kad se ponadaš ponekom smirenju, ono ne dolazi, već traje i traje u povremenim isprekidanim uletima preostalih gitara. Činele i ostale ambijentalne buke nose najvažniju poruku – poruku kontemplacije. A vrhunac im predstoji u budućnosti. No, budućnost treba ostati neotkrivena i netaknuta, zar ne?! Stoga, neka je uistinu žao svakome tko iz nekog njemu (ne)poznatog razloga nije došao uživo doživjeti Sumu.
