Istaknuto
23.08.2017.

Riječka četvorka Silk Milk definirana je kao instrumental progressive funk rock bend, sviraju autorske skladbe i u tome uživaju. Ozbiljni su što se tiče pristupa stvaranju glazbe, no u tome uvijek nađu mjesta za zabavu. Dok pripremaju debitantski EP, upoznajte ih malo bolje u intervjuu.

20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

Film

Talijanski neorealizam: Izbor među pionirima filmskog otklona

26.02.2017. Marta BanFoto: davidcorvine.tumblr.com

Svi aspekti ljudskog stvaralaštva doživjeli su promjenu nakon Drugog svjetskog rata, no reakcija talijanske kinematografije u poslijeratnom razdoblju između 1945. i 1953. godine zauzima posebno, pionirsko mjesto u odmaku od dotadašnjih obrazaca filmske umjetnosti. Dugogodišnju tradiciju dominantnog filmskog studija Cinecittà, koji je pod utjecajem američke holivudske produkcije onog doba te Mussolinijeva fašističkog režima težio prikazu herojskih likova, vješto stiliziranih i dotjeranih ambijenata s ciljem stvaranja eskapističkog užitka i slike velike i napredne Italije, prekida Drugi svjetski rat.

Ratni je poraz u prvom redu prouzrokovao izrazite materijalne gubitke: Cinecittà je većim dijelom razrušen, ugasili su se fondovi koji su do tada ulagali velike količine novaca u filmsku produkciju, a nedostajalo je i glumaca. Naime, dio poslijeratnih kinematografa nije htio zapošljavati glumce iz fašističkog perioda koji su utjelovljavali propagandne heroje. To možemo povezati s drugom stranom krize, one duhovne koja je zahvatila društvo padom fašizma koji je svim silama nastojao sakriti bijedu, neimaštinu i režimsko nasilje.

Stoga poslijeratno razdoblje predstavlja prekretnicu, novi početak talijanske kinematografije koja nema mnogo sredstava, ali ima daleko više slobode da prikaže talijansku stvarnost kakva doista jest. Što to zapravo znači u okvirnom periodu od 1945. do 1953. godine? Talijanski redatelji odlaze na gradske ulice ili pak provincijska područja i kamerom bilježe život građana srednje ili niže klase, stavljajući naglasak na (tešku) svakodnevicu većine.

Foto: moviesilovetowatch.tumblr.com

Veliki je to zaokret s obzirom na dotadašnju praksu snimanja filmova zvanih “Bijeli telefoni” (tal. Telefoni Bianchi; izraz nastao prema učestaloj uporabi bijelih telefona kao simbola uređenih buržujskih prostora u talijanskim imitacijama američkih komedija). Neorealizam skida krinku iluzije spomenutih filmova dokumentarno bilježeći opća kretanja osiromašenog naroda, često koristeći glumce amatere s autentičnim dijalekatskim posebnostima – sve s ciljem da se zahvati ono čemu je fašizam niz godina negirao postojanje: bijedu i siromaštvo, težak fizički rad, prostituciju, bolesti, stare i nemoćne.

Iako je riječ o izrazito plodonosnom razdoblju kojeg danas nazivamo zlatnim dobom talijanske kinematografije i koje je iznjedrilo neke od najznačajnijih imena filmske umjetnosti (Roberto Rossellini, Vittorio De Sica i Luchino Visconti), u vremenu nastanka nije ostavilo značajnijeg traga na širem gledateljstvu. S jedne strane tu je bila publika koja je od filma i dalje tražila zabavu, a ne dodatan podsjetnik na svoje života, s druge strane stajala je politika nezadovoljna javnom slikom vlastite države. Odlična je potkrjepa za to poznata izjava „prljavo se rublje ne iznosi izvan kuće“ talijanskog demokršćana Giulija Andreottija koji je naposljetku preventivnim zakonima o cenzuri suzbio daljnju proizvodnju neorealističnih filmova.

Foto: cinemaisalanguage.tumblr.com

Unatoč činjenici da neorealizam nije ostavio snažniji dojam na većinu svojih sugrađana, isto se ne može reći za odjek koji doživio u narednim godinama van granica Italije. Talijanski neorealizam prvi je u nizu „novih valova“, inovativnih formalnih, narativnih i tematskih otklona od tradicije, koji su se nakon Italije zbili i u Francuskoj, Poljskoj i Velikoj Britaniji, jedinstveni s obzirom na vlastite prilike, no svi redom pod snažnim utjecajem talijanske neorealistične kinematografije.

U nastavku izdvajamo pet nezaobilaznih naslova proizašlih iz kabanice talijanskog neorealizma koje ne biste trebali propustiti. Ne samo zbog filmske kulture, već i stvarnog užitka gledanja.

Ladri di biciclette

Giuseppe de Santis napisao je 1941. godine u jednom pismu sljedeće: „Uvjereni smo da ćemo jednog dana stvoriti naš najljepši film slijedeći spor i umoran korak radnika koji se vraća kući“. Sedam je godina kasnije ovu ideju preradio Vittorio de Sica stvorivši možda najznačajniji film neorealizma – Kradljivci bicikala (Ladri di biciclette). Priča je to o radniku Ricciju (Lamberto Maggiorani) kojem egzistencija ovisi o biciklu kojeg mu prvi dan posla ukradu. Stoga se dugo očekivani prvi dan posla pretvara u cjelodnevnu agoniju traganja rimskim ulicama, a jedina mu je potpora mladi sin Bruno (Enzo Staiola). Njihovo beznadno tumaranje ogledava njihovu vlastitu bijedu, ali i oronulost ostatka stanovništva kojeg susreću i kojem nitko nije u stanju pomoći.

Kao zanimljivost možemo istaknuti da je redatelj upoznao Maggioranija u jednoj rimskoj tvornici u kojoj je budući glumac tada radio. Osim uspješnog angažmana neprofesionalnog glumca, Kradljivci bicikala donose još niz karakteristika koje se smatraju neorealističnima, stoga je bez sumnje riječ o oglednom filmu za razumijevanje postulata ovog razdoblja.

Foto: magic-of-cinema.tumblr.com

Roma città aperta (Trilogia della guerra)

Redatelj Roberto Rossellini 1945. godine započeo je svoju slavnu Trilogiju o ratu filmom Rim otvoreni grad (Roma città aperta) nakon kojeg slijede jednako važni Paisà iz 1946. te Germania anno zero iz 1948. godine. Radnja se odvija u Rimu za vrijeme njemačke okupacije kojoj se pokušava oduprijeti talijanski pokret otpora. Pomoć otporu, iako je komunistički, pruža i katolički svećenik Pietro (Aldo Fabrizi) jer se nacistička okupacija prečesto lomi o leđa onih najslabijih. Pri tome pratimo nekoliko povezanih aktera koje sveprisutni teror okupacije zahvaća na različite načine. Ovo je film u kojem pojedinci nemaju šansu, no za kolektiv, upravno zbog tih pojedinaca, nada postoji.

Rim otvoreni grad sniman je u teškim uvjetima, svega nekoliko dva mjeseca nakon oslobođenja od njemačke okupacije, no njegova je životnost, žustrina i napetost vješto uhvaćena te održana i do današnjih dana. Znamenita je za istaknuti i uloga djece koja filmu daju jedinstven ton, a nas gledatelje drže zapitanima nad temeljima koje ostavljamo potomcima, sveprisutnim svjedocima našeg vremena.

Foto: xabaras91.tumblr.com/

I vitelloni

U temeljnom je značenju “vitellone” vrsta goveda, točnije rečeno junac, no nakon filma Federica Fellinija I vitelloni iz 1953. godine, riječi je pridodano još jedno značenje koje potječe iz abruškog dijalekta – “vitellone postaje i ostarjeli mladić, besposleni probisvijet koji nema i ne želi imati neku posebnu preokupaciju u životu. Ovo je zapravo kratak opis protagonista Fellinijeva filma, petorice prijatelja koji dane gube u besposlici, željni promjena, ali nespremni da ih provedu. Izgubljena generacija mladića iz provincije prikazana je s umjerenom količinom humora, taman da prekrije sve beznađe njihova dosadnog života (što se ni u kojem smislu ne odražava na zanimljivost filma!). I vitelloni nudi zanimljivu studiju posebnog profila mladih (i onih koji to više baš i nisu) koje i danas susrećemo u svako doma dana najčešće “na kavi”. Kakva je njihova sudbina i imaju li šanse pogledajte u filmu Federica Fellinija. Njegova procjena i dalje stoji!

Foto: wecouldhavebeenirvingpenn.tumblr.com

Sciuscià

Već smo ranije spominjali da djeca čine važnu kariku talijanskog neorealizma, a finalnu potvrdu te tvrdnje možemo naći u filmu Sciuscià iz 1945. redatelja Vittoria De Sice. “Sciuscià” je napoletanski izraz koji svoje korijene vuče iz engleskog izraza “shoe-shine”, što označava laštenje cipela – posao koji na ulicama grada Rima, među ostalima, obavljaju Pasquale (izvrsni Franco Interlenghi) i Giuseppe (Rinaldo Smordoni), dvoje napuštenih i ulici prepuštenih dječaka čiji daljnji događaji uključuju jednog, njima silno dragog konja zvanog Bersagliere, jednu krađu u koju su se nenamjerno upleli te naposljetku zatvor za maloljetnike koji sadržava mnogo surove stvarnosti, a ona se nezasluženo obija o njihova mala i nedužna leđa. Veličina filma Sciuscià prepoznata je već u početku na internacionalnom nivou, naime, riječ je o prvom dobitniku nagrade Oscar za najbolji strani film.

Foto: http://movieinimages.tumblr.com

La terra trema

Prema predlošku najvažnijeg romana talijanskog verizma I Malavoglia Giovannija Verge, 1948. godine Luchino Visconti napravio je film La terra trema. Visconti već na početku filma najavljuje da je svoje glumce pronašao među Sicilijancima: ribarima, zidarima, djevojkama i ostalima koji ne znaju talijanski jezik, već kao jedini izraz imaju svoj sicilijanski dijalekt. Naime, među siromašnim stanovnicima otoka svaki drugi jezik potpuno je stran.

Priča je to o siromašnoj ribarskoj obitelji koja se ne može izboriti za osnovne uvjete života, pritisnuta od strane monopola većih te beskrupuloznih trgovaca ribom. Neuspješna pobuna protiv ondašnjeg sustava i želja za emancipacijom dovodi obitelj Valastro do ruba egzistencije. La terra trema prati njihovu posvemašnju propast, a Visconti na jedinstven način u teškoćama pojedinaca zahvaća kolektivno stanje siromašnih stanovnika Aci Trezze. Potresan portret loših prilika na Siciliji te uspješna i osuvremenjena posveta velikom književnom djelu svrstavaju film među ponajbolje uratke kinematografije neorealizma.

Komentari