The Night of the Hunter: Šezdeset godina najznačajnijeg filmskog one hit wondera
Sintagma one hit wonder najčešće se spominje u kontekstu popularne glazbe čija lakoća konzumacije i podložnost trendovima naprosto ovisi o uradcima koji se kolektivno pamte napamet samo da bi u idućem trenutku bili posve zaboravljeni. Filmska industrija također ima svoj dio autora čiji je opus zasjenjen jednim iznimnim ostvarenjem koji nisu uspjeli ponoviti, međutim tek je par onih koji su se režije primili samo jednom i s tim jednim uratkom ostavili neizbrisiv trag na sedmu umjetnost.
Redateljskim vodama, između ostalih, zaplovili su i Marlon Brando, najveći američki glumac (u mladosti po vještini, a kasnije i po stasu), kao i Dalton Trumbo – vjerojatno najbolji scenarist kojeg je Hollywood ikada imao. Međutim u potrazi za filmskim draguljem koji je istovremeno bio debitantski film i labuđi pjev nekog redatelja jedan naslov posebno se ističe. Prije točno šest desetljeća, u ranu jesen 1955. u američkim kinima prikazivao se The Night of the Hunter.
Istoimeni roman Davisa Grubba za veliko platno su pripremili James Agee i Charles Laughton koji se primio i režije po prvi i posljednji puta u svojoj karijeri. Od mračne bajke za djecu pa sve do noir-thrillera s elementima horrora, kao i svaki vrhunski film, The Night of the Hunter nadilazi žanrovsku kategorizaciju u prikazu gospodarskom depresijom razorene Amerike 1930-ih i pretvara se u virtuozno složeni mozaik najneočekivanijih tematskih motiva.
Nakon bogate glumačke karijere Laughton je svojim jedinim redateljskim uratkom stvorio vjerojatno vizualno najimpresivniji film svog vremena. Na tragu nijemih filmova, gotovo svaki kadar interijera predstavlja ekspresionističku kompoziciju, dok su eksterijeri nalik na slike njemačkih romantičara stvarajući atmosferu reminiscentnu na novele Edgara Allana Poea pa čak i najmračnije radove braće Grimm. Težina sjena toliko je sugestivna da ostavlja fizički stvarniji dojam od čvrstih objekata, predstavljajući tako nadrealnu kulisu za sukob dijametralno suprotnih ljudskih stanja – dječje nevinosti i monomanije okorjelog zločinca.
I sve to vjerojatno ipak ne bi učinilo film toliko iznimnim da Robert Mitchum nije odigrao najbolju ulogu u svojoj blistavoj karijeri koja je danas prva asocijacija na The Night of the Hunter. Njegova verzija šarmantnog Harrya Powella čiji jedini poriv i svrha su želja za destrukcijom, postala je arhetip modernog zločinca pruživši mu dubinu kakvom nijedan dotadašnji negativac nije raspolagao te uznemirujuću i gotovo neodoljivu privlačnost. Harry Powell poslužit će kao okvir za jednako genijalnog Maxa Cadya kojeg će Mitchum odigrati sedam godina kasnije u J. L. Thompsonovom filmu Cape Fear, kao i Robert De Niro u Scorseseovom remakeu gotovo tri desetljeća kasnije.
Iz današnje perspektive moralno-didaktički moment filma čini se poprilično zastarjelim, dok je gluma sporednih likova na momente u najmanju ruku pretjerana, no sve to pridonosi jedinstvenosti filma što inicijalno nije bilo na njegovu korist. Film nije dobro prošao u kino distribuciji, kao niti kod onodobnih kritičara te Laughtonu nije ponuđena prilika da drugi puta sjedne u redateljsku stolicu. Ali apologija njegove režije doći će u desetljećima koja će uslijediti. U mračnoj bajkovitosti Tima Burtona, kao i u snovitoj atmosferi ranih radova Davida Lyncha lako je pronaći trag Lovca, ali najveći hommage Laughtonu odao je Spike Lee u Do the Right Thing, gdje je cijela nova generacija gledatelja upoznata sa slavnom alegorijom o borbi dobra i zla.
“Nikada nemoj raditi s djecom, životinjama i Charlesom Laughtonom” rekao je njegov zemljak Alfred Hitchcock. Paradoksalno The Night of the Hunter obiluje sa sve tri kategorije i rezultira filmom koji stilski podsjeća upravo na najbolje Albertove radove. François Truffaut je pak najbolje sažeo kompleksnost i uznemirujući učinak filma rekavši da je The Night of the Hunter poput ”stravične vijesti prepričane od strane male djece”, dok će pola stoljeća kasnije francuska filmska Biblija, Cahiers du Cinema, film staviti na drugo mjesto najbolji filmova ikada napravljenih.
Neosporno da dio aure filma odlazi upravo na činjenicu da je to prvi, posljednji i jedini film u redateljskoj karijeri njezinog autora. Bez pritisaka i velikih očekivanja drugog filma, bez repeticija, bez stvaralačkih kriza, bez pada u opskurnost i mediokritetstvo, jedan savršeni film pretvorio se u čitav redateljski opus Charlesa Laughtona koji je njime napravio više no što većina redatelja napravi tijekom cijele karijere. Naposljetku i danas, 60 godina nakon premjere, The Night of the Hunter nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Naime, više od bilo kojeg drugog, ovo je film kojeg publika ili V-O-L-I ili M-R-Z-I. Otrcano? Svakako, ali nemoguće je odoljeti.
