Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Glazba

The Rolling Stones u Beču: Zašto pune stadione i nakon 52 godine karijere

19.06.2014. Tim Hrvaćanin
Foto: Tim Hrvaćanin

Foto: Tim Hrvaćanin

Mick Jagger jednom je prilikom rekao: „Od 1965. nas pitaju je li nam ovo zadnja turneja“. Stoga, nakon 52 godine postojanja, The Rolling Stones nisu ni sada na oproštajnoj turneji, već kao da na turneji 14 On Fire žive drugu mladost.

Gledao sam ih na koncertu u Beču, 16. lipnja, na rasprodanom Ernst Happel stadionu. Moj prvi i vjerojatno zadnji koncert Stonesa. Pozornica je bila ogromna, razglas bombastičan. Bio sam u trećem (najvišem) krugu tribina, Stonesi su bili buhe na pozornici, ali zato sam na video ekranu vidio 20 metara visokog Jaggera kako mrda bokovima  – neprocjenjiv doživljaj. Još je bolje vidjeti ga kako skakuće, trčkara i pleše po toj ogromnoj pozornici na kojoj se ponaša kao da je doma te kao da i dalje ima 20 godina. Zagospodario je cijelim prostorom i prenio nevjerojatnu energiju na 60 tisuća duša na stadionu. Možda u nekom trenutku ostane bez daha, ali i dalje odlično pjeva. Imao je samo dva back vokala i oni nisu pjevali cijelo vrijeme s njim kao što back vokali pjevaju s današnjim pop zvjezdicama, pjevali su svoje dijelove i refrene, po pravilima stare škole.

Nije isto biti pjevač i frontmen. Keith Richards je na dvije pjesme zapjevao, i pjeva odlično, ali Jagger je frontmen. Jagger je zabavljač koji svojom pojavom i nastupom uvlači publiku u koncert i zadržava smiješak na licu gledatelja. Jagger je taj koji je pola koncerta pričao na njemačkom (i dobro mu ide), koji je spomenuo da je to 14. put da Stonesi sviraju u Austriji (simbolično s nazivom turneje), koji je pitao ima li koga iz Mađarske, Hrvatske ili Srbije na koncertu, koji se presvlačio i mijenjao šarene sakoe, frakove i plašteve, koji je predstavio bend, a onda prepušta palicu bendu da nas fascinira svojom svirkom.

Richards i dalje svira gitaru lijeno kao i uvijek, jedva prelazeći preko žica, a ipak proizvodeći prvoklasni blues. Isto vrijedi za Ronnie Wooda, koji je uvijek malo u sjeni, iako su oni zapravo ravnopravni na sceni, nema podjele na lead i ritam gitaru, uvijek se međusobno nadopunjuju i prate jedan drugoga u svojim bluesom natopljenim majstorijama.

Foto: Tim Hrvaćanin

Foto: Tim Hrvaćanin

Uredno ih na bubnjevima prati Charlie Watts, uvijek povučeni, u pozadini, a u svirci elegantan i smiren, kao da svira jazz, a ne prljavi blues i iskonski rock’n’roll. Bend nadopunjuju glazbenici koji već dugi niz godina sviraju s njima na koncertima – Darryl Jones je na basu od 1993., od 1982. Chuck Leavell na klavijaturama i Bobby Keys na saksofonu, te od 1989. Lisa Fischer i Bernard Fowler kao već spomenuti back vokali.

Razglas je bio jedan od najboljih koji možete iskusiti, nema se što oko toga prokomentirati, svaki je ton bio na svom mjestu. Svirka je zvučala baš onako kako to očekujete od koncerata. Nije bilo uštogljeno, popeglano i unaprijed sve određeno, kako to zna biti na tako velikim koncertima, već je bilo spontano, s puno improvizacije, ali uigrano do najmanje sitnice. S obzirom na njihovu dob i reputaciju, očekivao sam da će koncert biti kraći od dva sata (kao što su npr. bili koncerti QOTSA i Peppersa u Zagrebu), ali svirali su čak 2h i 15 minuta. Sve su pjesme produžili solažama i refrenima, što cijenim na koncertima, a svi su članovi benda dobili svojih „30 sekundi“ da se predstave publici kroz neku solažu, intermezzo ili pak u duetu s Jaggerom na Gimme Shelter (fantastična Lisa Fischer).

Ako ću već cjepidlačiti, jedino razočaranje bila je setlista. Gotovo sigurno mi je ovo bio jedini koncert Stonesa u životu, pa onda sebično želim čuti sve! A za mene su sve prvenstveno albumi „Sticky Fingers“, „Exile on Main St.“ i „Let it bleed“. Za posljednji se ne mogu žaliti, taj kao da je cijeli odsviran, posebice s nadrealnom Midnight Rambler na kojoj im se priključio Ronniejev prethodnik Mick Taylor, a trima gitarama je majstorski kontrirao Jagger na usnoj harmonici. No, samo po jedna odsvirana pjesma s druga dva spomenuta albuma je pomalo razočaravajuće, posebno ako uzmemo u obzir da je „Exile“ dvostruki album, a „Fingers“ možda i najbolji album svih vremena.

Foto: Tim Hrvaćanin

Foto: Tim Hrvaćanin

Setlista na cijeloj turneji ima 19 pjesama, od kojih je velika većina uvijek ista. Točnije, mijenjaju samo dvije pjesme – baladu na početku koncerta, između kojih vrte Angie, Wild Horses i Waiting on a Friend, te jednu pjesmu daju na izbor publici. Bečka je publika odabrala Get Off Of My Cloud, a uz to smo čuli Angie, koja jest klasik, ali ja ne mogu prežaliti Wild Horses. Posebno zavidim Parižanima koji su uz Horses odabrali Bitch, što je najbolji mogući sticky-fingers-hat-trick koji se trenutno od Stonesa može dobiti.

Osobno bih iz setliste maknuo novije stvari (kod Stonesa su to one iz devedesetih) poput Out of Control, Can’t Be Seen ili You got me rocking (odnosno, te bih pjesme ponudio publici na glasanje), a uvrstio bih blues klasike, poput Dead Flowers i I got the blues, koje bilo koju pjesmu nastalu nakon ’81 mogu smrviti. Ali možda ovako i treba biti, ovako sviraju cijelu karijeru, raspon od nekoliko desetljeća, od Satisfaction iz 1965. do Doom and Gloom iz 2012.

Osim samog doživljaja svirke, poseban je bio osjećaj kolektivnog doživljaja koncerta cijelog stadiona, svih 60 tisuća ljudi na njemu koji su zajednički uživali u svirci i tim pjesmama. Tih nekoliko sati istinski uživaš što si tamo i što sa svim tim ljudima dijeliš taj spektakl. Inače nisam osoba koju kolektivna pripadnost (npr. naciji, religiji ili nekoj drugoj skupini) pretjerano zanosi, a posebice prezirem pojam ‘biti dio mase, uklopiti se u masu’ – no, u ovoj prilici je taj doživljaj bio posebno naglašen, ali ne zbog nekog zajedničkog obilježja, već zbog jedne stvari koja je ujedinjavala sve te generacije (a bilo je svih dobnih skupina), narode (vidjeli smo registracije oko Pratera iz cijele regije), spolove, društvene skupine i subkulture – riječ je, naravno, o glazbi. I ovime još jednom mogu doprinijeti tezi da je glazba element koji ujedinjuje svijet, a što se tiče popularne glazbe 20. i 21. stoljeća, središnju ulogu zauzimaju jedni, jedini i neponovljivi The Rolling Stones. Najveći bend koji postoji na ovom planetu, a s 52 godine staža i cjelokupnom njihovom diskografijom ne bi bilo pretjerano reći i najbolji. Kao što su se Mick, Keith, Ronnie i Charlie naklonili stadionu na kraju koncerta, tako se ovim tekstom ja klanjam njima.

Komentari