Istaknuto
18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

18.01.2017.

Zatvorite se i ove subote u Kavez s Glazbenim loncem – to će učiniti i Phaneron!

Knjige

Thomas More i Utopija: Pet stoljeća snova koji vode naprijed

30.06.2016. Filip DračaFoto: facebook.com/thomasmore

Renesansa je obilovala utopijama. Uglavnom se Platona proglašava prvim utopijskim filozofom, no činjenica je da je nakon njega pitanje toga kakav bi bio najbolji mogući politički sustav zamrlo za gotovo dvije tisuće godina. Od Aristotela do Tome Akvinskog bilo je govora o najboljem zamislivom i ostvarivom sustavu, no nikome od njih to nije bio centralni fokus, niti u djelima ikoga od njih ima govora o transformativnoj, radikalnoj utopiji koja je istodobno korijenita kritika postojećih društvenih odnosa. Utopija se zaista rađa tek u Renesansi.

Mnogobrojni su razlozi tome; u renesansi se odbacuje Aristotelov pojam političke životinje, čime se odbacuje shvaćanje ljudskog političkog stanja kao prirodnog stanja. Taj preokret, koji spoznaje sve političke sustave kao „umjetne“ i samim time zamjenjive, već je otvorio utopizam kao mogućnost. Jedan od mnogo materijalnijih razloga je otkriće Amerike; kada su Europljani otkrili cijeli jedan nezauzeti (barem od Europljana) kontinent, razumljivo je da im je ideja novog početka počela okupirati misli, a u svakoj se utopiji nalazi želja za novim početkom. Konačno, Renesansa je općenito bila vrijeme velikih političkih promjena, a takve su povijesne klime uvijek poticale promišljanja o budućnosti.

U tom je vremenu Tomasso Campanella napisao Grad Sunca, Francis Bacon je započeo Novu Atlantidu, a Johannes Valentius Andreae je osmislio Christianopolis. A osim njih, ove se godine broji točno pet stotina godina otkako je Thomas More napisao Utopiju, koja je cijelom fenomenu dala i ime. Thomas More je komplicirana ličnost iz tri razloga:

Prvi je njegova gotovo univerzalna popularnost, što se među radikalnim filozofima teško nalazi. Netko tko zagovara društveni poredak u kojemu će privilegirani sve izgubiti, očito ima brojne neprijatelje; no nije tako s Thomasom Moreom. Njegovo se ime može naći na dvije posve različite liste ljudi; More je, između ostalog, svetac u Katoličkoj Crkvi. Ali – njega su ujedno i boljševici, uz Lenjinov pristanak, komemorirali na spomenicima zajedno sa svim ostalim predmodernim filozofima koji su svojim djelom doprinijeli oslobođenju radnih ljudi. U sovjetskoj historiografiji europske filozofije, More je uvijek bio spominjan u pozitivnom svjetlu kao jedan od velikih emancipatora svih klasa koje rade. Praktički u isto vrijeme (1935. godine) tadašnji Papa proglašava Thomasa Morea svetim, a zadnji put je od jednog Pape bio lijepim riječima spominjan ne tako davno, još za pontifikata Ivana Pavla II. Ako postoji jedna stvar oko koje su se slagali Vatikan i SSSR, onda je to veličina Thomasa Morea.

Drugo, More se kasnije u životu ogradio od Utopije jer je ta knjiga vrlo brzo poslije objavljivanja počela inspirirati proto-komunističke pobune po Europi. Konkretno, njemački grad Münster je 1534. bio pod vlašću pobunjenih anabaptista koji su nastojali uspostaviti svojevrstan teokratski komunizam. Pobunu su katolici i protestanti ugušili zajedničkim snagama, zanemarivši svoje vlastite sukobe na trenutak kako bi suzbili pokušaj nižih klasa da se izbore za sebe. No onda je došlo za Morea neugodno iznenađenje; u Münsteru je pronađeno mnogo, mnogo primjeraka njegove Utopije, i More se kao lojalist papinstva morao ograditi od svojeg djela. No, to nije jedini primjer toga kako More nije potvrdio svoje misli svojim životom; u Utopiji je također zagovarao neki oblik vjerske tolerancije, no sam se prilično ustrajno borio protiv protestantske Reformacije, do te mjere da je osobno nadzirao mučenja i ubijanja engleskih protestanata. Ta nekonzistentnost  između onoga što je More pisao i onoga što je činio je razlog toga zašto je More bio slavljen i od boljševika i od Vatikana; prvi u njemu vide autora Utopije, a drugi revnog i odanog borca protiv hereze.

Treće, nismo sasvim složni oko toga je li Thomas More svojom Utopijom iznosio neke iskrene političke stavove, ili je Utopija samo satira. To da je knjiga nastala samo kao satira objasnilo bi Moreov disonantan život. No, ta se knjiga danas uglavnom shvaća ozbiljno, i shvaćala se od trenutka svojeg objavljivanja. Čitanje po kojemu je Utopija satira se temelji na imenu njenog centralnog lika, fiktivnog putnika koji je bio u Americi i tamo upoznao Utopljane o kojima kroz cijelu knjigu pripovjeda, a kojemu je More dao ime Rafael Hytholday – a Hytholday na engleskom onog vremena znači „onaj koji priča gluposti“. Ali u konačnici, nije važno s kojom je namjerom More pisao tu knjigu. U praksi je shvaćena ozbiljno i mnogim je ljudima dala nadahnuće da se bune; Barthesova i Foucaultova smrt autora nas i dalje upućuje na to da gledamo konkretan utjecaj nekog djela, diskurse koje je ono uspostavilo, više nego karakter, namjere i životnu priču njegovog autora.

Što se tiče same knjige, Utopija je pripovijest jednog putnika koji je zajedno s Amerigom Vespuccijem posjetio novootkrivenu Ameriku i tamo se susreo s komunom kojoj je ime bilo Utopija. Njeni su stanovnici prezirali zlato do te mjere da su od njih pravili igračke za djecu; želja za zlatom je bila shvaćena kao nešto što se prerasta. Društvo je u Utopiji bilo organizirano klanski, i svaki je klan obavljao određen posao, s tim da je svaki čovjek imao slobodu odabrati svoj zanat i biti premješten u drugi klan, koji je tom zanatu posvećen. Privatno vlasništvo ne postoji i Utopljani spremaju sve što proizvedu u komunalna skladišta iz kojih se slobodno uzima sve što je nekome potrebno, i ne proizvode radi trgovine već direktno za zadovoljavanje ljudskih potreba.

Nemaju potrebe trgovati s drugim državama jer im je ekonomija potpuno samodostatna. Utopljani su multikonfesionalni i ne postoji službena ili državna religija u Utopiji; poštuju se sve vjeroispovjesti jednako. Utopijom vlada Princ kojeg narod može opozvati u bilo kojem trenutku, i politička elita ima samo tehnički posao bez ikakvog odlučivanja o tome kako će ljudi živjeti, te nije nimalo bogatija od ostatka populacije. Prosječni Utopljanin radi samo šest sati dnevno, što je po Moreu lako ostvarivo u društvu u kojem svi rade (bez privilegiranih neradnih klasa koje su po Moreu pohlepne i beskorisne), i slobodan je svo ostalo vrijeme zabavljati se kako god želi. Žene i muškarci obavljaju iste poslove.

Današnjem čitatelju Utopije, koji živi u stoljeću nakon onoga u kojemu su svi veliki utopijski projekti propali, društveno bi se uređenje koje je u njoj zamišljeno moglo činiti kao noćna mora koja je zamaskirana kao lijepi san, nešto što ne samo da nije ostvarivo nego je čak opasno i pokušati ostvariti. Sam Thomas More bi se slagao s tim, s obzirom na to kako su ga zgrozili pobunjenici u Münsteru koji su ga očito čitali. Međutim, nije nijedna ideja svim ljudima jednako opasna, nekima predstavlja veću opasnost nego drugima. Kad god čujemo od nekoga da je neka ideja opasna, moramo pažljivo gledati od koga ta procjena dolazi.

Komentari