Tjedan zabranjenih knjiga – Prisjetimo se današnjih klasika koji su svojedobno bili zabranjivani
U organizaciji ALA-e (American Library Association) od 27. rujna do 3. listopada u SAD-u se obilježava Tjedan zabranjenih knjiga. Obilježavanje ovoga tjedna počelo je 1982., kada ga je pokrenula aktivistica Judith Krug. Njegova je svrha osvijestiti vrijednost slobodnog protoka informacija te promicati slobodu govora i slobodu čitanja. A sloboda čitanja nije ništa drugo nego sloboda komunikacije s idejama na koje naiđemo u knjizi, kažu organizatori.
Svi znamo da je pisana riječ uvijek običavala u određenoj mjeri šokirati mase ili biti prijetnja vladajućem režimu i moralnim autoritetima. Stoga ne čudi da se u prošlosti, i to ne samo u totalitarnim sistemima, pojedine knjige proglašavalo nepoćudnima ili ih se čak zabranjivalo. No, organizatori Tjedna zabranjenih knjiga ističu da takve tendencije postoje i danas, pa svake godine redovito objavljuju listu knjiga koje su u SAD-u protekle godine najviše bile prozivane, dakle izvrgnute javnim napadima, osudi ili cenzuri. Razlozi zbog kojih se knjige proglašavaju nepoćudnima zapravo su slični i u prošlosti i u suvremeno doba. Uglavnom su to vulgaran jezik, eksplicitne scene seksa, prevelika zastupljenost droge i alkohola, ali i tematiziranje politički kontroverznih pitanja.
Službena povijest zabrane knjiga seže do šesnaestog stoljeća, kada je papa Pavao IV. objavio Index Librorum Prohibitorum, listu heretičkih, antiklerikalnih ili lascivnih knjiga. Lista je bila obnavljana godinama i funkcionirala je do 1966., kada ju je ukinuo Pavao VI. Dante Alighieri, Michele de Montaigne, Rene Decartes, Gustave Flaubert, Alexandre Dumas i Jean-Paul Sartre samo su neka od velikih imena koja su se našla na tom popisu.
Naravno, nije Crkva bila jedina koja je proganjala pojedine naslove – vlasti mnogih država također su strogoću trenirale upravo na knjigama. Znamo da je Gustave Flaubert zbog svoje Gospođe Bovary i navodnog vrijeđanja javnog morala završio na sudu, a roman mu je naknadno bio cenzuriran i preinačavan. Joyceov Uliks zbog seksualne je opscenosti u Velikoj Britaniji bio zabranjen čak osam godina nakon prvog izdanja, a u SAD-u i Australiji zabrana je potrajala i duže. Lolitu Vladimira Nabokova novine Sunday Express proglasile su najprljavijom knjigom ikada napisanom, nakon čega je uslijedila zapljena svih primjeraka u Velikoj Britaniji. Ubrzo je zabrana uvedena u još nekim državama, primjerice Francuskoj, Kanadi, Argentini i Novom Zelandu. Rushdijevi Sotonski stihovi bili su optuženi za blasfemično vrijeđanje islama i zabranjeni u većini islamskih zemalja, ali i nekim nemuslimanskima, primjerice Singapuru i autorovoj rodnoj Indiji.
Očekivano, sa zabranama su bili suočeni i najpoznatiji distopijski romani: Zamjatinov roman Mi, Orwellova 1984. i Huxleyjev Vrli novi svijet. Mi Jevgenija Zamjatina prvi je put izdan u Parizu 1924. godine, a u Sovjetskom je Savezu objavljen tek 1988., kada je Gorbačov pokrenuo prestanak cenzure umjetnosti. Sovjetska politika slično se odnosila prema Orwellovim kritikama totalitarnih sustava: prema romanu 1984., ali i prema Životinjskoj farmi, otvorenoj kritici Staljinova režima. Potonji je klasik prije trinaest godina zabranjen i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ali ne zbog kritike totalitarizma, već zbog optužbi da antropomorfizacijom svinja ismijava islamske vrijednosti. Roman Vrli novi svijet Aldousa Huxleya nije pokrenuo ni približno toliko kontroverzi kao romani prethodnih dvaju autora, no treba napomenuti da je nakon objave bio zabranjen u Irskoj, i to zbog protukršćanskih i protuobiteljskih obilježja.
Zabrane i cenzure knjiga nisu zaobišle ni hrvatsko podneblje. Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, što zbog svoje opscenosti, što zbog nedovoljne sređenosti teksta, objavljena je tek 1957. godine, gotovo pedeset godina nakon nastanka. Sa zabranama i cenzurama često se u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata susretao Miroslav Krleža: 1920. njegova drama Galicija skinuta je s repertoara na dan izvedbe, a 1933. bila je zaplijenjena njegova zbirka novela Hiljadu i jedna smrt. Pjesnička zbirka provokativnog naslova Crveni konj Jure Kaštelana iz 1940. godine također je bila zabranjena i zaplijenjena zbog autorove jasne ideološke orijentacije.
Premda se Tjedan zabranjenih knjiga aktivno (ili barem najaktivnije) obilježava samo u Sjedinjenim Državama, ovo je prilika da svi još jednom osvijestimo važnost slobode govora. Osim toga, korisna bi bila i internacionalizacija ovog pokreta, odnosno sastavljanje liste najviše prozivanih, cenzuriranih i zabranjivanih naslova na globalnoj razini: što starijih, što suvremenih. Lista ALA-e, koja sadržava samo anglofone naslove, ipak dovoljno ne osvještava proširenost ovog problema.
Ako ništa drugo, i Hrvatskoj bi koristila jedna nacionalna lista najviše prozivanih knjiga i pisaca: sjetimo se samo prošlogodišnjeg „tuširanja“ Ante Tomića u Splitu ili spaljivanja njegove lutke u okolici Imotskog. Ako eksplicitne zabrane ne postoje, nepoželjan sadržaj i (auto)cenzura uvijek će postojati. A takvo što u izravnom je sukobu s idejom slobode govora.
