Recenzija – ‘Tomorrow’s Modern Boxes’: Prepoznatljivi prostori Thom Yorkea
“Tomorrow’s Modern Boxes” halucinogena je glazbena supstanca koja se “čita” kao snoviti stroboskop koji zapravo ne donosi ništa pretjerano revolucionarno u estetici glazbe Thoma Yorkea, ali se sasvim ugodno i vjerno nastavlja na glazbeni izričaj Yorkeova prethodnog solo albuma “The Eraser” iz 2006., te u jednoj mjeri podsjeća i na prošlogodišnji debi album “Amok” Yorkeova glazbenog projekta, to jest supergrupe Atoms for Peace, čiju postavu još čine Flea (Red Hot Chilli Peppers), Nigel Godrich, Joey Waronker (Beck, R.E.M) i Mauro Refosco.
Mnogo zvučnih tekstura u minimalističnom pakiranju posloženo je u osam pjesama nenajavljeno objavljenih ovaj mjesec preko BitTorrenta, uz jednako jednostavno objašnjenje fanovima kako se radi o “eksperimentu” objavljivanja glazbe preko peer-to-peer servisa. Način distribucije sasvim je u skladu sa zvukom “Tomorrow’s Modern Boxes”, a nakon nedavnog teatra U2 i Applea u objavljivanju “Songs of Innocence” preko iTunesa, ovakav potez gotovo je bilo za očekivati od Radioheadovog frontmena.
No, unatoč svim logičnostima zbog kojih su Yorkeovi glazbeni potezi možda predvidljivi, ovaj album je daleko od dosadnog. A Yorke zapravo nikada nije baš bio muzička ličnost koja mijenja svoj umjetnički žanr i smjer u silovitim zaokretima na svakom pojedinom albumu, što zapravo djeluje začudno osvježavajuće u vrijeme kada se od muzike uglavnom traži da bude nova, provokativna i “nikad do sad još viđena”.
Ono što se događa u cjelokupnoj Yorkeovoj diskografiji, od Radioheadovih albuma do ovog posljednjeg solo izdanja, čini se kao jedan prirodni slijed muzike koja se razvija, osvještava i zreli kroz godine, skupljajući težinu, no ipak i dalje slikajući iste atmosferične, pulsirajuće prostore koji su slušatelju toliko poznati u svojoj karakteristično melankoličnoj osamljenosti, koja namjerno rastapa svoje identitete i emocije.
Ako ste voljeli elektroničku fazu Radioheada ili Atoms for Peace, “Tomorrow’s Modern Boxes” je upravo poput neočekivanog nastavka najdražeg filma ili autorova bilješka na zadnjoj stranici slučajno pronađene knjige, koje od elipsa zvuka gradi sigurno mjesto na koje možeš otići misliti, pobjeći ili jednostavno biti.
Ritmičan i zanimljiv, ne kao kopija originala već njegov spontano pronađen novi dio, Yorkeov “Tomorrow’s Modern Boxes” zaista završava svojevrsnim zvučnim cliffhangerom zbog kojeg jedva čekaš sljedeći album te priče o “muzici u nastavcima”, zato što jednostavno moraš znati što se dogodilo kasnije.
