Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Top 10 punk albuma koje morate čuti!

17.05.2013. Borna Molnar-Erhatić
https://www.facebook.com/pages/Punks-not-dead

https://www.facebook.com/pages/Punks-not-dead

U glavama mnogih punk počinje i završava sa Sex Pistolsima. No, ova lista dokaz je da nije tako. Od 1976., kada su Ramonesi izdali svoj prvi album, do dana današnjeg punk je prošao sve i svašta – od blještavih pozornica i velikih naklada do prljavih podruma i DIY (do it yourself) produkcije – te je još itekako živ. Bendovi koje se nalaze na ovoj listi zadovoljili su jedan od sljedećih kriterija: definirali su jednu epohu ili podžanr punka ili su stvorili nešto sasvim novo, a kvalitetno. Uz to na umu shvatit ćete da nije baš sve na listi danas relevantno ili uzbudljivo, no ja vjerujem da je vrijedno slušanja. Pa krenimo.

http://www.last.fm/music/The+Clash

http://www.last.fm/music/The+Clash

The Clash – The Clash 1977.
The Ramones, The Clash i Sex Pistolsi bendovi su koji su popularizirali ovaj žanr i od pionira pokreta najdalje su dogurali što se tiče komercijalnog uspjeha. Od te trojke meni je prvijenac Clasha najdraži, a i mišljenja sam da je glazbeno najzanimljiviji. Ramonesi se nisu micali od svoja 3 akorda, Pistolsi su uspjeh temeljili više na provokaciji nego na glazbi, a Clash je već na prvom albumu dokazao svoju kvalitetu. Joe Strummer svojim je inteligentnim tekstovima pokazao da punk nije samo provokacija, već i kritika, a Mick Jones svojim je umijećem sviranja gitare udaljio Clash od jeftinih punk šablona. Na albumu se osjeća i jak utjecaj reggaea koji su imigranti s Jamajke donijeli u Englesku, pa tako u pjesmama (White Man) In Hammersmith Palais, Police & Thieves i Hate and War možemo čuti žanr koji je kasnije etiketiran kao white reggae. Na kasnijim albumima, Clash je koketirajući sa ranim žanrovima podučio punkere što sve glazba može biti.

www.facebook.com/blackflag

www.facebook.com/blackflag

Black Flag – Damaged 1981.
Vjerujem da će mnoge ovaj album na prvo slušanje odbiti jer je i mene kad sam ga prvi put čuo. Glazba je brža od bilo kojeg engleskog punk benda koji sam slušao u to vrijeme, gitarist Greg Ginn inzistira na atonalnim solažama koje je moj mladi „ja“ protumačio kao loše sviranje, a Henry Rollins toliko se dere i forsira da te grlo zaboli dok slušaš. No, s vremenom sam zavolio ovaj bend, a nakon što sam pročitao Rollinsovu biografiju benda Get In The Van, i shvatio sam ga.  Ovo je prvi album Black Flaga s Henryjem Rollinsom na vokalu i iako danas zvuči arhaično, ogledni je primjerak hard core punk albuma i testament je onog vremena. Dočarava mračnu i paranoičnu atmosferu Los Angelesa s početka osamdesetih, gdje su koncerti bili puni tučnjava između benda i drogirane publike, a nerijetko su završavali općom makljažom s pandurima. Ovaj bend je imao jednu od najbrutalnijih radnih etika u povijesti glazbe. Bend je provodio više vremena u polovnom kombiju na turneji nego doma, a možete misliti kakav je bio financijski prosperitet hard core punk benda s početka osamdesetih. Black Flag je današnjim slušateljima možda interesantniji na nekim kasnijim albumima, na kojima je usporio tempo sviranja i zašao u neke jazz punk vode, no ovaj ih je album zacementirao u punk povijest.

http://www.last.fm/music/Cock+Sparrer

http://www.last.fm/music/Cock+Sparrer

Cock Sparrer – Shock Troops 1983.

Da bih pokrio što veći spektar punk podžanrova, spomenut ću i ovaj album. Cock Sparrer jedan je od najvećih bendova streetpunka ilitiga Oia, skinhead inačice punka koja je okarakterizirana pjevnim, navijačkim refrenima i nešto sporijim tempom pjesma. Sve pjesme na albumu prilično su zarazne i najbolje odjekuju u prljavim pubovima. U pjesmama prevladavaju teme s kojima se najbolje mogla poistovjetiti ondašnja radnička klasa. Najzanimljivija mi je pjesma Where Are They Now, koja je prozivka svim pionirima punka koji su ’77 izigravali prijetnju, a sad ih više nema. Ovaj bend uvijek je dizao prašinu u punk krugovima jer su privlačili i desničarsku publiku koje se nikad nisu javno odrekli,
tvrdeći da ih politika ne zanima. Od tada postoji čitav niz bendova koji su uz etiketu apolitičnosti plesali po granici dobrog ukusa i političke korektnosti.

http://www.last.fm/music/Fugazi

http://www.last.fm/music/Fugazi

Fugazi – 13 songs! 1989.
Nakon što je s Minor Threatom definirao straight edge hard core, a s Embraceom utabao put za kasnije emo-bendove, Ian Mackaye osnovao je Fugazi. Iako 13 songs nije pravi album (već kompilacija prva 2 EP-a), najbolje dočarava što Fugazi zapravo jesu – neki čudni punk na koji možeš jamati, pun sirovih riffova, reggae ritmova, hip hopom inspiriranih back vokala, atipičnih zaustavljanja i još kojekakvih inovacija. Ovaj album nešto je siroviji od kasnijih, koji su više iskorak ka art rocku, no njegov utjecaj na povijest glazbe je ogroman. Fugazi je vratio DIY spiku pod svjetla reflektora i ostavši vjeran Dischord recordsu (koji je osnovan još 1980. za potrebe izdavanja albuma Minor Threata i Teen Idlesa), dokazao da i relativno veliki bend može savršeno funkcionirati bez major label mašinerije. Strogo glazbeno gledano, Fugazi i nisu punk bend, no mislim da ih zbog povijesti njegovih članova i DIY etike mogu proglasiti inteligentnim punkom.

satan panonski
Satan Panonski – Kako je panker branio Hrvatsku 1992.
Zapamćen po bizarnim live nastupima koji su uključivali rezanje i krv te jedenje vlastitih fekalija, Satan Panonski najupečatljivija je ikona hrvatske punk scene i kao takav zaslužuje mjesto na ovoj listi. U kojoj mjeri je njegova glazba bila punk, to je drugi par rukavica. Sam Satan odrekao se punka i rocka, nadjenuvši svom stvaralaštvu etiketu Hard Blood Shock. Vjerujem da će mnogi i doživjeti šok kada prvi put čuju tekstove poput „Ja sam svom tati pušila kurac“ ili „Grickao si klitoris, Lepi Mario, dobio si sifilis Lepi Mario, jebi se sada ti“. Iako je produkcija grozna (kao da je snimano kazetofonom), ima na albumu i zanimljivih glazbenih aranžmana. Osobni favorit je pjesma Prepuna je krvi Drina (sve od četničkih lešina). Satanova biografija puna je morbidnih scena koje uključuju i zatvaranje u ludnicu, a njegov život završava u kaosu Domovinskog rata.

www.facebook.com/rancid

www.facebook.com/rancid

Rancid – …And Out Come The Wolves 1995.
Kaver art albuma je referenca na kaver albuma Minor Threta (koji bi se isto trebali nalaziti na ovoj listi), no to je jedina stvar koja povezuje ova dva benda. Minor Threat su pržili brzi hard core punk, a Rancid svira veseli i himnični ska punk. Pjesme Time Bomb, Roots Radicals i Ruby Soho priskrbile su Rancidu komercijalni uspjeh, izlazak iz anonimnosti i status koji uživaju i danas. Unatoč tome što na albumu nema puhačkih instrumenata, bas dionice Matta Freemana i dinamična raspodjela vokalnih dužnosti između Tim Armstronga i Lars Friedreksena ono su što daje ovom albumu veselu i bezbrižnu ska atmosferu koja ovaj album čini jedan od mojih najdražih glazbenih pozadina za ljetne dane.

http://www.last.fm/music/Propagandhi

http://www.last.fm/music/Propagandhi

Propagandhi – Less Talk, More Rock 1996.
U bezbrižnim pop punk devedesetima biti politički angažiran baš nije bilo in. Naravno, bilo je mnoštvo anonimnih anarho bendova koji su svirali po zabitim podrumima, no na Fat Mikeovom Fat Wreck Chords politika je bila gotovo tabu . Sam naslov albuma fraza je koju su Propagandhi često čuli od publike kada bi na koncertima između pjesma počeli razglabati o seksizmu, fašizmu, kapitalizmu ili nekom drugom- izmu koji ih je mučio. Sam album je remek-djelo melodičnog ilitiga kalifornijskog punka, prožeto britkim i duhovitim tekstovima o nekim prilično ozbiljnim temama. Kasniji albumi glazbeno su i tekstualno još zanimljiviji, no nisu tako bliski punku kao ovaj.

www.facebook.com/refused

www.facebook.com/refused

Refused – The Shape Of Punk To Come 1998.
Nakon dva dobra, ali ni po čemu izuzetna albuma švedski bend Refused izdao je The Shape Of Punk To Come, koji je protresao punk krugove. Samo ime album referenca je na album The Shape Of Jazz To Come Ornetta Colemana iz 1959. Coleman se proslavio sa avant-gard jazzom, a Refused avant-gard punkom. Ovaj album ima onu bazičnu punk iskru pobune, no glazba je daleko od bilo čega što se moglo čuti krajem devedesetih. Pri eksperimentiranju nisu prezali ni pred čime, pa tako na albumu možemo čuti sve, od d’n’b i techno sampleova, do violina, kontrabasa i čela. Kroz tekstove se proteže prilično elokventno izražen bijes prema kapitalizmu i općenito današnjem stanju stvari i ako niste otprije u takvim vodama, navest će vas da malo promislite. Bend se, nažalost, nakon ovog albuma raspao, objavivši da se nikad više neće okupiti. No, ono što povezuje beskompromisnost i čvrste stavove jest to da s vremenom izblijede, pa se tako bend Refused 2012. ponovno okupio.

http://www.last.fm/music/Against+Me

http://www.last.fm/music/Against+Me

Against Me! – Reinventing Axl Rose 2002.
Ovo je jedan od najdirljivijih punk albuma koje sam ikad imao prilike slušati – iskreni, emocionalni i buntovni tekstovi zapakirani u sirovi i poluakustični folk punk. Pjesma po kojoj je album nazvan opomena je Axlu Roseu, a i mnogim drugima koji su tijekom karijere pomiješali prioritete i zaboravili na one čiste motive za sviranje glazbe. Na ovom albumu nalazi se i Baby I’m An Anarchist, pjesma koju je na koncertima u pravilu pjevala publika umjesto benda, a govori o tragičnoj ljubavi liberalke bez kičme i anarhista. Vrijeme je prilično promijenilo ovaj nekad simpatičan bend. Tom Gabel je danas Laura Jane Grace (da, promijenio je spol) i umjesto Baby I’m An Anarchist, pjeva I Was A Teenage Anarchist. Potpisali su za major label i sviraju vise pop nego folk punk.

http://www.last.fm/music/Gallows

http://www.last.fm/music/Gallows

Gallows – Grey Britain 2009.
Nakon odličnog prvog albuma za koji je Bret Gurewitz iz Epitaha (i Bad Religiona) rekao da je najbolji hard core punk album što je čuo još od prije spomenuto Shape Of Punk To Come, Gallowsi su potpisali za Warner Bros i svi su očekivali pad u intenzitetu glazbe koji se dogodi gotovo svim punk bendovima koji prijeđu na major label. No, svi su bili u krivu! Grey Britain je ispolirana oda čemeru, depresiji, bijesu i sličnim mračnim emocijama koje su opsjedale pjevača Franka Cartera. Od prve pjesme, The Riverbank, do posljednje,  Crucifucks (moj osobni favorit), intenzitet ne pada ni na sekundu. U glazbi su izmiješani motivi iz puno različitih podžanrova i ne znam ni jedan bend koji bih mogao usporediti s Gallowsima, što ih čini još vrednijim za slušanje!

Komentari