novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Posljednja lista 2016: Top 40 albuma by Vuki

Foto: Vana Katančić
Vrijeme čitanja: 16 minute

Kako premašiti sve prihvatljive rokove? Pa evo nekako ovako. Tek kada su rokovi na fakultetu pošteno iza leđa uspio sam dovršiti listu koju slažem polako od početka prosinca. Uvijek su me fascinirali portali koji listu objave krajem studenog. Čemu? Filozofija je slična onoj božićnog kapitalizma i kićenju svega i svačega još u listopadu. Iako, nije da sam ovdje mjerodavan, budući da moja lista kasni barem dva mjeseca.

„Vuki, kaj ti nećeš ove godine raditi listu metal albuma?“ – poruka je kojom mi se negdje krajem siječnja obratio vrhovni vođa i urednik portala, Zrinka Kunić. „Zrile, pa ne radim samo metal albume već evo drugu godinu“ – zvučao bi moj povrijeđeni (u Cal Chuchesta stilu) polu-hipsterski alterego tada. Međutim, dogovoreno je da lista izađe kada je završim, pod naslovom „Posljednja lista 2016.“. Bio sam zadovoljan time.

Bio sam zadovoljan i ciljem koji sam si postavio još prošle godine, da ove nanižem više od 30-ak albuma. No vjerujte mi, nisam siguran da bih stepenicu želio dodatno dizati. 30 je maksimum koji možete kvalitativno obraditi. 40 je već kvalitativno mučenje. Datum izlaska liste to i sam potvrđuje. Nisam siguran koliko opis ispod albuma vrlo opisuje ono što se na njemu i događa te jesam li negdje kompletno zabrazdio u besmisao, no i ne razmišljam previše o tome. U opisu ispod albuma će vas možda dočekati neka priča, anegdota, usporedba ili nešto deseto, što sam smatrao imalo relevantnim.

Za naslovnu sliku ponovno je uskočila kolegica Vana Katančić, a ovom prilikom bih zahvalio i svima koji su tijekom godine doprinijeli bilo kakvim glazbenim prijedlogom. Ova lista je zapravo za vas, samo sam sve prijedloge (uz svoj doprinos) skupio na jedno mjesto.

40. Astronoid – Air

Ha! Lijepo je vidjeti da su i drugi metal pravci osim black metala otkrili shoegaze. Ovdje je riječ o nekakvom post metalu, iako će vas ponekad iznenaditi rifovi i odvesti u smjeru thrasha. Spoj emo glazbe i thrash metala je trebao zvučati ovako, a ne kao Bullet For My Valentine. Nema previše ema ovdje, osim možda ponekad pretjerano (ali stvarno pretjerano) mekanih vokala, međutim oni nekako zadržavaju prihvatljivu estetiku. Kompletna atmosfera je odlična i originalna.

39. Borknagar – Winter Thrice

Album je na listi zbog pjesme koju sam slušao možda i najviše tokom prošle godine. Rijetko sam se nakon toga zaletio na slušanje albuma, no on sam po sebi nije loš. Fali mu Garm (Ulver), čiji je vokalni doprinos (gostovanje) na ovoj pjesmi neopisiv.

38. Trevor Something – Soulless Computer Boy And The Eternal Render

Novi album synthwave izvođača čiji je album „Death Dream“ jedan od albuma koji definira pravac. Uz suvremenike kao što su Carpenter Brut, Pertubator i Kavinsky oživio je pravac koji je pomalo zaboravljen u osamdesetima. Uz povratak popularnosti retro estetike, ovaj album izgleda vrlo dobro, zadire pomalo u vaporwave, ali lirika je često vrlo jeftina. To na kraju nije ni problem jer je dobar dio albuma instrumentalan.

37. David Bowie – Blackstar

Iznenađujuće moderan album. Možda ne bih iskoristio riječ „iznenađujuće“ da sam pratio glazbu Davida Bowieja, čak sam izbjegavao  ovaj album zbog njegove smrti, želio sam se lišiti ikakve sentimentalnosti po tom pitanju, no iznenađen svakako jesam. Slično je s i Leonardom Cohenom, ocem Sasche Barona Cohena i trećim bratom braće Cohen. Ne vjerujem da su sve recenzije na račun ta dva albuma bile nepristrane. Ne štujem objektivnost u tekstovima, čak je i prezirem, no isto tako gajim prijezir prema isforsiranoj emociji, koje je na primjeru ova dva albuma bilo puno previše. Iako, fascinantna je činjenica da se album stvarao tijekom borbe s bolešću. Album zadire u jazz i ta me spoznaja oduševila.

36. Aesop Rock – The Problem Child

Najelokventniji reper današnjice. Navodno živi solo u nekoj kući na osami s mačkom, dakle zakleti introvert. To prilično objašnjava njegovu liriku, a pjesma Kirby je o prije navedenom kućnom ljubimcu. Također, kompletan album ima spot, a priložena pjesma me je nekako najviše okupirala. „Party over here, I’ll be over there“

35. Animals As Leades – The Madness Of Many

Album nije nadmašio genijalni „The Joy Of Motion“ koji se našao na listi 2014., međutim album ovog benda ne može biti loš. U svakom je slučaju bolji od drugog albuma „Weightless“, ali ostaje malo žaljenje za trenucima kakve sam doživio na prije spomenutom prethodniku iz 2014. Jedan od najsvjetlijih trenutaka je Private Visions Of The World gdje se bend okreće onom jazz fusion dijelu svoje glazbene filozofije. Ako bend niste slušali do sad, krajnje vam je vrijeme.

34. Urfaust – Empty Space Meditation

Usudio bih se reći da se radi o legendama modernog atmosferičnog black metala. Iako, ovo nije bend koji ćete vidjeti u black metal enciklopediji. Ranije prošle godine iznenadili su obradom pjesme Voodoo Dust nizozemskog occult rock benda The Devil’s Blood, koja i ne zvuči kao pjesma koju bi inače izbacili, no zato je krajem godine svjetlo dana ugledao „Empty Space Meditatio“ koji se vraća klasičnoj atmosferi kakva je prepoznatljiva za Urfaust.  Osobno, rađe bih da je album otišao u smjeru singla Voodoo Dust, no još jedan tipičan Urfaustov album nije na odmet, iako su ovi raniji i dalje bolji.

33. Ihsahn – Arktis

Riječ je o izrazito kvalitetnom albumu, međutim Ihsahn je vjerujem i sam sebi dosadan već, ima isti stil na barem zadnja tri izdanja. Pomalo dosadno. No, opet ću reći, meni izrazito kvalitetna dosada. Ugodno sam se dosađivao slušajući ovaj album. Ima vrlo svijetlih trenutaka, poput ove pjesme s vokalom benda Leprous, ili posljednje stvari, recitacije na norveškom. Ako se već niste zasitili Ihshana bit će vam odlično.

32. Jastreb – Orient And Occident

Projekt Nike Potočnjaka u početku se etablirao kao projekt s jednim riffom, budući da je self-titled album imao pjesmu trajanja 36 minuta u kojoj se ništa naročito ne dešava. Međutim, ako volite repeticiju, koju potom volite ponoviti pa tako u krug, taj će vas album izrazito zabaviti. Na krautrock filozofiji počeo je dodavati finese te se nakon odličnog “Mother Europe” izrodio ovogodišnji “Orient And Occident“. Tu smo već miljama daleko od jednog riffa, ima i lirike, a i drugih instrumenata, no slušate li pažljivije, čut ćete i dalje prisutnost repeticije na gitari koja vodi pjesmu pa tako i album. Blake Fleming (Mars Volta, Laddio Bolocko) na bubnju, Gordan Tomić (Cojones, Seven That Spells) na basu, Lina Baby Doll (Deutsch Nepal) na vokalu, Adam Cadell na violini, Albin Julius (Der Blutharsch) na klavijaturama te Niko Potočnjak na dirigentskoj gitari. Odličan album, iako se u ovoj postavi vjerojatno nikad neće svirati uživo.

31. Sumerlands – Sumerlands

Nisam ekspert, ali radi se o jednom od najboljih heavy metal albuma unazad nekoliko godina. Iznimno podsjeća na Dio, Black Sabbath ili recimo Dokken. Posebice zbog vokala, međutim, fala Svemiru, isti taj vokal ne pretjeruje. Zvuk albuma nije ušminkan, album zvuči prastaro, a opet ima neku svježinu i kontekstualno je u vremenu. Svakako preporuka ako niste niti prismrdjeli ovom žanru godinama, ali i ako heavy metal nikada niste ni slušali i nije vam pretjerano jasno što je tu za voljeti.

30. Swans – The Glowing Man

Album koji nije nadvisio prethodnika, ne znam točno zašto. Swansi su izrazito kompleksni, jako često su mi previše, zahtijevaju ili potpunu koncentraciju ili da budu relativno nevažna pozadinska glazba. Ako ste negdje između ova dva ekstrema, pojest će vas. U ovom slučaju, izrazito teškom albumu (oko 2 sata) odmažu tri pjesme koje traju oko pola sata. Međutim to je ono što kod ovog benda mrzite ili volite. Mi imamo neki love/hate relationship. Primjerice na svakom sam od njihova zadnja tri koncerta u Zagrebu morao izaći, dok je prijatelj odstajao sva tri sata i rekao da bi mogao još toliko. Izvještaj sa zadnjeg njihovog koncerta u Zagrebu možete pročitati ovdje.

29. Mizmor – Yodh

Funeral doom je obično termin za kombinaciju black metala i dooma, no nisam pročitao ime ovog žanra od davnih dana srednje škole i nekih albuma bendova Nortt i Beatrik. Nevezano za to, ovaj je album odlično ostvarenje. Zvuči slično kao što izgleda cover, tako da ako vam se sviđa omot, navalite. Možda je najsvjetlije što je doom dobio ove godine, recimo da je zamjena za prošlogodišnji Chrch.

28. Spire – Entropy

Odličan debi album australskog ambient black metal sastava. Budući da sam se dobar dio prvog i drugog mjeseca i sam mučio s entropijom, ovaj je album tu muku samo pogoršavao. Pustio sam ga ponovno sada i došao do zaključka da dečki zapravo ne znaju što je entropija i da je mistifikacija pojma kojeg se popularno i srednjoškolski opisuje kroz kaos (još jedan popularan pojam u metalu) zapravo više štetna nego korisna. Jer, imamo li nekog tko će definirati što je kaos, a što je red? Međutim, Boltzmann je navodno zbog entropije počinio suicid, pa eto, bilo bi čudno da još neki black metal bend nije došao do tog motiva. Malo sam izlizao tematiku u zadnjih par rečenica, no glazbeno je album odličan te vjerojatno zaslužuje i više mjesto.

27. Esperanza Spalding – Emily’s D+Evolution

Znao sam i prije naletjeti na poneki live youtube video s ljepuškastom kontrabasisticom, gdje ubija instrument i pjeva. Obično je bilo riječ o nekom jazz festivalu. Kada sam vidio da izlazi album, bio sam vrlo zadovoljan iz dva razloga. Prvi bi bio taj da ovo samo potvrđuje moju pretpostavku da će se jazz sve više gurati na pop scenu. Jedan dio te diskusije možete vidjeti kod opisa albuma Kamasija Washingtona na listi iz 2015. godine. Drugi je taj što Esperanza odgovara profilu zvijezde kakva je ovom svijetu potrebna. Bez politike unošenja guzice i sisetina u facu. Istina, radi se o nešto delikatnijoj glazbi, kombinaciji jazza, neo soula, ali i popa. Počivajte u užitku.

26. Blank Banshee – Mega

Jedan od pionira vaporwave scene prošle je godine objavio album naslova „Mega“ gdje ime pomalo odskače od prošlih, ali esencija je u suštini ostala ista. Album nije toliko lagan kao prethodnici, ovdje se značajnije umiješao i trap. Međutim, da ne trabunjam gluposti, poslušajte priloženu pjesmu.

25. Mondo Drag – The Occulation Of Light

Bend sam spomenuo i u prošlogodišnjoj listi gdje se pojavio sa self-titled prethodnikom. Na kraju teksta sam najavio i ovaj album – imao sam neki dobar osjećaj u vezi njega. „Mondo Drag“ je dobar, no „The Occulation Of Light“ je još bolji. Ako volite retro rock pravce, ovo je album (i bend) za vas.

24. Massive Attack – Ritual Spirit EP

Genijalan EP koji ostavlja osjećaj kompletnog LP albuma. Četiri odlične pjesme i četiri odlične kolaboracije (Tricky, Azekel, Young Feathers i Roots Manuva). Massive Attack su ovime, ali i pjesmama objavljenim nakon EP-ja najavili vrlo vjerojatni skorašnji album. Ne znam što bih još dodao. Ne možete ne voljeti Massive Attack. Drago mi je da su u kvalitativnom naponu snage.

23. Devin Townsend Project – Transcendence

O Devinu sam dosta pisao u nedavnom izvještaju s koncerta u Tvornici, tako da za više informacija slobodno konzultirate navedenu poveznicu. Što se samog albuma tiče, za Devina nije ništa praktički novo, no estetski je odličan. Townsendovsko epsko pretjerivanje ugurano je u skladbe od  5-7 minuta, što u suštini znači da ćete epske visine na koje ste naviknuli u pjesmama koje ih polako grade i traju po više od 10 minuta, ovdje dobiti servirane u duplo kraće vrijeme. Fascinantno je to da imate osjećaj da se pritom nije izgubilo ništa na kvaliteti, a tome pridonosi i Devinov vokal koji je bolji nego ikad prije. Odličan album kojeg sam otkrio tek netom prije koncerta. Dakle, da sam listu izbacio na vrijeme, album se ne bi našao ovdje.

22. Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree

Znali smo da će album biti ovakav. Čovjek je 2015. izgubio petnaestogodišnjeg sina koji je prilikom planinarenja pod utjecajem LSD-a pao s litice. Prethodnik „Push The Sky Away“ je bio glazbeno i tekstualno genijalan, tako da ga je vrlo teško nadmašiti. „Skeleton Tree“ se u početku (Jesus Alone) stilski nadovezuje na mračniji dio prethodnika,  no polako se pretvara u vrlo tužan album. Rezultat je to postepenog prelaska u ambijentalno-eksperimentalni rock s dosta pozadinske elektronike. Nick Cave zvuči onako kako vjerojatno zvuči roditelj koji je izgubio dijete. Čuje mu se to u glasu. To je jedan od razloga zašto s albumom nisam proveo više vremena, obično sam izdržao njegov početak, pa ili zaspao, ili prešao ne nešto drugo, ovisno o situaciji.

21. Lady Gaga – Joanne

„Joanne“ je ono što je trebao biti „Artpop“. Kritika je prethodnika iz 2013. opisala kao esenciju Lady Gage, bez pjesama koje su pisane isključivo za publiku, kao album na kojem je ona napravila točno ono što je željela, ali ne baš uspješno. To je možda istina, no „Artpop“ nema emociju, kao i dobar dio pjesama zbog kojih je Lady Gaga ikona današnjeg popa. Tu u priču uskače „Joanne“, taktično, nakon prekida sa zaručnikom. To nije inače ono što me zanima u glazbi, no ovdje donekle stavlja emociju s albuma u kontekst. Joanne je ovdje djelomično lišena tereta Lady Gage, elektro-pop je postao pop-rock s country utjecajima, a Josh Homme i Florence Welch su samo neki s kojima je surađivala na albumu. Od rokerskog hita Perfect Illusion, u kojem je Gaga predstavila nešto drugačiji vokalni stil, pa do teške Angel Down može se osjetiti dinamika i različitost, a to je jedna od stvari koja ovaj album čini zanimljivim. Od Gage nešto ovako dobro nismo dobili od drugog dijela debi albuma „The Fame“ koji je popunjen b-side pjesmama. Pop album godine. Beyonce Doesn’t Knowles.

20. Comet Control – Center Of The Maze

Bend čiji je rad prošao gotovo nezapažen. Odličan self-titled debi album iz 2014. trebao se naći i na mojoj listi tada, no zagrizao sam za njega tek nakon nove godine. Fascinantno je da tu nema ničeg spektakularnog, album ćete odslušati kao da se ništa nije dogodilo, no to je zbog njegove izrazite pitkosti i vrlo opuštajućeg toka, vrtjet ćete ga beskonačno. Žanrovski leži negdje između psychedelic i space rocka s blagim utjecajima shoegazea ponajviše zbog vokala i pomalo mekane i sanjive atmosfere. Za „Center Of The Maze“ mi je trebalo malo više da se „zakačim“, no album je kvalitativni ekvivalent prethodniku. Nemam s kime usporediti, što je zapravo odlično.

19. Uada – Devoid Of Light

Izrazito sam jeftin na ovakve jeftine black metal albume. Puno kritike piše o tome kako je Mgła dobila noge i prebjegla u Ameriku, no ne bih se složio. Površinski gledano, Mgła je zajedno s dosta generičkom poljskom black metal scenom iskočila u 2015., tako da je normalno sve uspoređivati s njima. Reći ću da ovaj album spada u kontekst lokacije (Portland, Oregon) zbog svoje atmosfere, ali i bendova koji djeluju na tom području (Eight Bells, Agalloch, Yob, Mizmor). Također, njihova melodična inačica black metala vokalno ponekad zazire u DSBM, melodijom podsjeća na europske uzore (Vinterland, Dissection, Cirith Gorgor) od kojih je međutim energičnija, a to je ujedno jedini aspekt u kojem se podudara s prije spomenutim poljacima.

18. Childish Gambino – Awaken, My Love!

Album koji mi je pomogao u trenucima učenja, kada mi je žešći zvuk malo smetao. Ukratko, recimo da je album za hip hop ono što je “Maggot Brain” Funkadelica za rock. Malo slabija razina progresije, sličan obujam funka, slično besmisleni tekstovi s pokojom dubljom porukom no gotovo identičan groove i prekrasan tok albuma. Childish Gambino mi je do sad bio vrlo odbojan sa svojom plačljivom verzijom hip-hopa, međutim to se iznenadno promijenilo. Izgleda da može pjevati, a u tom smjeru bi i trebao ići..

17. Alcest – Kodama

Prethodna dva albuma francuskih blackgazera Alcest bila su blago razočaranje, barem iz moje perspektive. Bend je polako počeo zazirati od ovog black prefiksa, a nekako mi se na prvu činilo kao da je i “Kodama” otišla u tom smjeru. No ovaj album je zapravo posveta onoj estetici koja je započeta na albumu “Ecailles de lune”. Japanski ugođaj na albumu izgleda da nije slučajan jer upotpunjuje sanjivu estetiku koju njeguje Alcest.

16. Minor Victories – Minor Victories

Nakon prvog singla A Hundred Ropes nisam ostao uvjeren da Minor Victories ispunjava očekivanja postavljena velikim uspjesima prijašnjih bendova članova. Budući da se radi o supergrupi, one rijetko uspijevaju u svoju glazbu utkati bilo što inovativno. Moguće je takav slučaj i ovdje, no inovativna je atmosfera. Kombinacija efekata, elektronike i eteričnosti post-rocka i shoegazea, spojena na dosta česti pop ritam. No, vrag je u detalju, barem se tak’ veli. Uvjerio sam se u to na ovogodišnjem OFF festivalu, gdje je prije spomenuta atmosfera taj detalj koji iskače kada glazbu na playeru pojačate do maksimuma ili kada se nađete pred ogromnim zvučnicima, a obrise na pozornici vidite tek kao ljubičaste siluete u magli. Odličan album.

15. Ulver – ATGCLVLSSCAP

Ulver nije potrebno posebno predstavljati. Ovaj je album samo još jedan dokaz njihove glazbene progresije. Osim što sam u albumu osjetio utjecaje krautrocka, ali i atmosferičnih rock pravaca, u albumu se osjeća jedna dimenzija emocije koju je Ulver ponekad vješto skrivao. Zvuk je umjesto da je hladan, ponekad topao, a pjesma Nowhere/Catastrophe s albuma „Perdition City“ je dobila novo ruho u Nowhere (Sweet Sixteen). Kada biste išli usporediti te dvije pjesme došli biste do zaključka u kojim se aspektima zvuk Ulvera promijenio. Eksperimentiranje s elektronikom koje je počelo još davnih dana na prije spomenutom albumu, ovdje dobiva vrlo ugodan kontekst, rekao bih da to rade vrlo kao Radiohead (u nedostatku bolje usporedbe), doduše zvukovno suptilnije no atmosferski u epskim razmjerima. Na kraju, usporedbe su ovdje veoma suvišne – Ulver je Ulver, a osobno, ovo mi je jedan od njihovih boljih uradaka.

14. Korgonthurus – Vuohen Siunaus

Kredit ide Adamu Šerugi i njegovoj objavi ovog albuma na facebooku s tekstom „10/10“. Da, rijetki su takvi black metal albumi koji sjednu odmah, na prvo slušanje. Korgonthurus posjeduje intrigantnu kombinaciju DSBM vokalne iskrenosti, sirovog zvuka, slojeva koje stvaraju tri gitare, ali i povremenih nešto sporijih groove ritmova, gdje minimalno naginju prema death metalu. Činjenica da je bend stvoren oko članova benda Totalselfhatred s najboljim vokalom kojeg je Horna ikad imala, Corvusom, nekako pomaže tome da ovakav album stavite u kontekst benda ne toliko poznatog imena.

13. Eight Bells – Landless

Bend koji sam pokupio putem, radeći listu, na listi nekog stranog portala, dao bih kredit kada bih se sjećao. Prvotno sam zapeo na uvodnoj stvari – Hating, no kompletan me album iznenadio, prvenstveno zato jer ne znam kamo bih ga smjestio, jako mi smrdi na SubRosu no nisam našao poveznicu. Bend balansira između progresive i atmosferičnosti Pink Floyda, atmosferične estetike black metala i odličnih doom riffova. Sjedio sam s Bratom (ne svojim bratom, već prijateljem kojeg zovemo Brat) jednu večer u sobi, ugodno šuteći, slušajući glazbu i gledajući 24 kitchen. Negdje na polovici uvodne pjesme okrenuo sam se prema njemu i konstatirao – „Našli su rif“. Potom se on za pola sata okrenuo prema meni – „Ovdje ima svega“. Ove dvije rečenice bi mogle poslužiti i kao minimalistički opis albuma ako se stave u kontekst da su jedini izgovoreni tekst unutar pola sata.

12. Pogavranjen – Jedva Čekam Da Nikad Ne Umrem

Kao i svaki dosad Pogavranjenov album ovaj je odležao koji mjesec na mobitelu, čisto kako bi se udomaćio, kako bih ga pustio tu i tamo iz znatiželje i kako bih ga nedugo nakon toga istinski zavolio. Dosad najsvjetliji produkt suradnje Potočnjak-Pećar, koji su svoj worship norveškog benda Virus konačno pretočili u album. Barem sam takav zaključak izvukao na početku, te albumu dao tek prolaznu ocjenu, budući da me površinski asocirao na prije spomenuti bend. No bio sam u krivu, album je genijalan i svi oni tekstovi na poljskom koji su izašli o njemu nisu bili u krivu. Potočnjakove  (Seven That Spells, Jastreb) „skupe gitare“, Erorovo prebacivanje na nešto drugačiji režim pjevanja i povremene clean vokale, bubanj genijalca Stanislava Muškinje (Seven That Spells), ali i Pećarova smjelost da sve to uobliči u tematsku auditivnu masu čine ovaj album našim najvećim iskorakom prošle godine.

11. The Body – Nobody deserves happiness

Istiniti pop album godine. Šalu na stranu, nisam očekivao takvu genijalnost gledajući jako dugo vremena u samo cover albuma na internetu. Kombinacija elektronike, sludgea te DSBM vokala koji se jedva čuje kroz glazbu, no to je prekrasno, jer da je u prvom planu, preuzeo bi svu pažnju na sebe – ovako djeluje kao samo vrisak neke osobe u daljini te dopušta da album nazovemo pop albumom zbog svega što je u prvom planu. Prekrasna buka.

10. King Gizzard And The Lizzard Wizard – Nonagon Infinity

Prvi album koji me nakon dugo vremena zbunio. Ostavlja osjećaj kao da slušate istu pjesmu cijelo vrijeme, no izrazito je dinamičan. Tek sam nakon desetak slušanja shvatio da pjesme počinju vrlo slično, iako je svaka različita, tako da vam album na kraju krajeva počinje i završava isto kao što počinje i završava svaka njegova pjesma. Pomalo je fraktalan, a upravo do takvih zaključaka želite dolaziti slušajući psych rock.

9. Ital Tek – Hollowed

Iako s elektronikom nisam žanrovski “doma“te ne pratim scenu toliko detaljno, ovakvi me albumi uvjere da bih možda i htio biti. Nemam pojma što je specifično ovdje toliko dobro, no album je izrazito ugodan. Uz zvukovnu ugodu, posjeduje i nekakvu tematsku ugodu – pritom mislim na to da je album kompletan, izrazito slušljiv i nećete ga prekinuti na polovici jer ste čuli već sve. Pritom se kroz vrijeme događa borba prije spomenute ugode i industrijske hladnoće.

8. Moonsorrow – Jumalten Aika

Kada sam prošle godine skidao album nisam ni najmanje očekivao da će se ovo dogoditi. S bendom sam se razišao prije nekih 8 godina, kada sam se zasitio folka u metalu, no isto tako nisam vjerovao da će nekakav afinitet prema tome ipak preživjeti. Moonsorrow je s genijalnim „Verisakeet“  iz 2005. definirao zvukovnu estetiku poganog folk black metala i mislio sam da su najbolji albumi malo zaboravljene glazbene niše već snimljeni, no „Jumalten Aika“ dolazi kao šaka u oko svakom modernom metal seronji poput mene. Moonsorrow boli kurac u kojem pravcu ide metal i rade ono što su radili i uvijek, no ovaj put na još malo višem nivou. Za pravac koji je uvijek balansirao između trasha i genijalnosti prekrasno je vidjeti da ima predstavnika koji sigurno prevaže na ovu pozitivnu stranu. Do kojih epskih granica ide Moonsorrow poslušajte na priloženoj pjesmi kompliciranog imena. Vrijeme bogova je sad.

7. Blood Incantation – Starspawn

Mislio sam da je death metal umro i da je odavno pokopan i zaboravljen. Na grobnici death metal žanra deathcore klinci imaju vrtnu zabavu, dok se u javnosti priča da se death metal još eventualno može vidjeti na rasprodaji u nekom CD shopu ili popodnevnoj slušaoni u bircu s 10 ljudi. Pretjerujem, naišao sam unazad par godina na odlične albume koje su izdali Artificial Brain, Dead Congregation i Horrendous, a prosjek diže i Gorguts, no ostaje dojam da žanr polako umire, barem što se popularnosti tiče. Prekrasna je činjenica kako je zvuk koji ima Blood Incantation upravo onaj koji su bendovi unazad dvadesetak godina bezuspješno tražili – neopisivo podsjeća na old school death metal, a istovremeno je svjež, atmosferičan pa čak i futuristički. Ne skriva se afinitet prema melodiji, niti utjecaj drugih metal pravaca poput dooma. Fantastičan album.

6. Flatbush Zombies – 3001: A Laced Odyssey

Još jedan izvođač zbog kojeg sam završio na OFF festivalu. Također, izvođač koji me malo uveo u hip-hop. Prvi sam se put susreo s egzistencijalizmom u ovakvoj glazbi, iako će poznavatelji žanra ovdje vjerojatno kolutati očima, nikad se nisam uspio povezati sa žanrovskim klišejima u hip-hopu, štoviše, jako su me odbijali. Flatbush Zombies to rade na malo drugačiji način. Album predstavlja nešto što bismo mogli nazvati psihodeličnim hip-hopom, a to je potvrđeno i na spotu u prilogu. Finalno, album je vrlo kompaktan i lako slušljiv, sadrži pokoji baladni filler koji taman razbije album na trećine/četvrtine te olakšava njegovo praćenje. Ono što su Flatbush Zombies napravili na OFF festivalu ostavilo me bez riječi, no za više informacija o tome konzultirajte izvještaj s festivala.

5. Anohni – Hopelessness

Na ovogodišnji OFF festival sam otišao kako bih između ostalog vidio Anohni. To se nije dogodilo jer je njen nastup otkazan (razlog nije poznat). Uglavnom interesirao me hype oko izvođačice (do nedavno izvođač pod imenom Antony ), album ponekad vrlo dobre glazbe za moj je ukus djelovao ponekad previše mekano, previše plačljivo. No to je bilo u vrijeme kada se s albumom nisam uspio povezati. Anohni je do mene doprijela preko pjesme iz dokumentarca „Racing Extinction“ i tada mi je cijeli koncept postao jasan. Ona na sebe preuzima teret civilizacije koja uništava svoju okolinu, a pritom i samu sebe.

Album je jedan od zadnjih bastiona zdravog razuma i stoji kao svjetionik u društvu koje je zaboravilo gledati svoju okolinu na ispravan način. Promiče prije svega suosjećanje sa svojom okolinom, a poslije toga i zabrinutost za budućnost te slikovito prikazuje kataklizmičke scenarije, koje smo svojim djelovanjem kao civilizacija i zaslužili. Daniel Lopatin i Ross Birchard preuzeli su glazbeni dio albuma, što ga čini vrlo recentnim elektro-pop izdanjem. Lopatinova genijalnost unazad nekoliko godina mijenja elektro scenu, a jedan od značajnijih iskoraka je prošlogodišnji „Garden Of Delete“ koji je objavio pod pseudonimom Oneohtrix Point Never.

4. Hexvessel – When We Are Death

Pisao sam već o svojoj duhovnoj konekciji s Matom McNerneyjem. Čovjek je nakon jednog od najboljih avangardnih black metal albuma „Resplendent Grotesque“ s bendom Code, iz Norveške prebjegao u Finsku gdje je nastavio na folk projektu Hexvessel. Treći je album malo zakinut za sablast-atmosferu s prva dva, međutim sasvim očekivano kada se stavi u kontekst filozofije albuma, čiji naslov može biti varljiv. Album je oda prekrasnoj prolaznosti života i ponovnom sjedinjenju čovjeka s prirodom – kroz smrt. Ove sam godine i gledao koncert benda u Ljubljani. Iz kluba Channel Zero sam izašao kao malo drugačija osoba.

3. Kvelertak – Nattesferd

Ukratko, album je definicija europskog rocka. Kako to da bismo album koji je kombinacija black metala, punka, hardcorea i speed metala mogli jednostavno nazvati rock albumom?  Zato jer je rock kakav smo poznavali postao indie i pop, a pop je gotovo uvijek užasan – svaka čast iznimkama. Album koji ćete rado slušati u pokretu. Skandinavska atmosfera s utjecajem njemačkog krautrocka. Doduše ne na svim pjesmama, ali na jednoj je toliko jasan da će vas pogoditi u čelo.

2. Vektor – Terminal Redux

Remek djelo. Thrash metal, a i metal žanr općenito, ovakvu simfoniju Svemiru nije imao nikad, pa čak ni u najboljim izdanjima Voivoda, koji je očiti (logo!) uzor bendu. Nisam bend pratio do sada, imam nekakav otpor prema thrash metalu kao žanru upravo iz razloga jer je zakinut za ovakve albume. Ovaj album je iz druge dimenzije – iako je to vrlo česta formulacija, ovog puta ima smisla.

1. Oranssi Pazuzu – Varahtelija

Album godine bez previše razmišljanja. Jedino je Vektor u rangu. Ovdje ne bih pisao ništa pretjerano, samo bih vas uputio da pročitate jedinu recenziju koju sam napisao prošle godine.

Bonus: Various Artists – In Mordor Where The Shadows Are (Homage to Summoning )

Tokom siječnja sam naletio na ovaj dragulj koji je izašao na samom kraju 2016. Elita underground atmospheric black metala se skupila i napravila ovaj prekrasan tribute jednom od istinskih heroja black metala, austrijskom bendu Summoning. Album je izdan na tri CD-a, a kronološki pokriva kompletnu povijest benda. Prekrasno je to što su obrade svaka na svoj način jedinstvene, negdje je esencija pjesme toliko vješto skinuta da imate osjećaj da slušate upravo Summoning, dok ćete u nekim slučajevima pjesmu teško prepoznati. Nemam riječi. Ovaj je album u rangu s prvih pet, no uletio je na listu dosta kasno i podosta je poseban, zato sam ga i izdvojio na ovaj način.

Honorous mentions:

Mesarthim – “.- -​.​.​. .​.​. . -. -​.​-​. .”, Lush – “Blind Spot EP”, Gorguts – “Pleiades Dust EP”, Atomykila – “Keraily”, Voivod – “Post Society EP”, Oathbreaker – “Rheia”, Darkthrone – “Arctic Thunder”, Radiohead – “A Moon Shaped Pool”, Nicolas Jaar – “Sirens”, Virus – “Memento collider”, Inquisition – “Bloodshed Across The Empyrean Altar Beyond The Celestial Zenith”, Neurosis – “Fires Within Fires”, Wife – “Standard Nature EP”, Xiu Xiu – “Plays The Music Of Twin Peaks”, Deathspell Omega – “The Synarchy Of Molten Bones”, Anaal Nathrakh – “The Whole Of The Law”, Ustalost – “The Spoor Of Vipers”, Mare Cognitum – “Luminiferous Aether”, Aluk Todolo – “Voix”, Khemmis – “Hunted”.

 

Be social

Komentari