Istaknuto
08.12.2016.

Izložba Dalibora Martinisa, Data Recovery, otvorena je u utorak u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, a predstavlja njegove pionirske video radove uz recentne multimedijske projekte i eksperimentalne filmove.

06.12.2016.

Art Pullover održava se sve do 30. prosinca, a nudi posjetiteljima mogućnost upoznavanja s radom mlađih umjetnika, ali i kupnju jedinstvenih božićnih poklona. Osim toga, popraćen je bogatim programom koji čine radionice, koncerti, kvizovi i drugo. Posebnost Art Pullovera je i u mogućnosti upoznavanja umjetnika i sudjelovanja u raspravama o umjetnosti.

Film

Komentar: Filmski trag nobelovca Boba Dylana

23.10.2016. Dario DunatovFoto: facebook.com/bobdylan

Prije desetak dana u javnost je izašlo ime ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Švedska komisija napravila je zaista hrabar i neočekivan potez, koji je izazvao podjelu u javnosti, dodijelivši tu prestižnu nagradu legendarnom kantautoru Bobu Dylanu. Tako je i Nobelova nagrada našla svoje mjesto u dugom nizu priznanja koja je Dylan primio tijekom svoje duge karijere. Spomenimo samo najzvučnija: Oscar (i Zlatni globus) za pjesmu Things Have Changed iz filma Wonder Boys, mnoštvo Grammyja, ulazak u Rock and Roll kuću slavnih 1988. godine, Predsjednička medalja za slobodu koju je primio osobno od Baracka Obame, te posebna Pulitzerova nagrada. Švedska komisija u obrazloženju je navela da mu Nobel pripada jer je „stvorio novi poetski izraz u velikoj američkoj pjesničkoj tradiciji“.

Foto: facebook.com/NoDirectionHomeMovie

Foto: facebook.com/NoDirectionHomeMovie

Tišina dobitnika, buka čestitara i kritičara

Bob Dylan se još nije oglasio povodom nagrade, ali su se zato oglasili gotovo svi ostali. Dok jedni strahuju da će poput Sartrea odbiti ovu, po mnogima kompromitiranu, nagradu, Dylanovi fanovi likuju, a kritičari oštre pera smatrajući kako je velik broj književnika koji su tu nagradu trebali dobiti prije i umjesto njega. Također se, u kontekstu kantautorstva i „primijenjene poezije“, kao nesuđenog pobjednika spominjalo ime jednog drugog velikana, Leonarda Cohena, sedam godina starijeg od Dylana. Cohen se također oglasio, pa je u gospodskoj maniri kratko izjavio kako je dodijeliti nagradu Dylanu isto kao zakačiti medalju na Mont Everest zato što je najviša planina.

Da je kojim slučajem Leonard Cohen osvojio ovogodišnjeg Nobela za književnost protivnici te odluke našli bi se u manjini ako bi ih i bilo, a šira javnost bi to prihvatila kao logičniji izbor. Veliki Kanađanin najpoznatiji po glazbenom stvaralaštvu, svoj kreativni put počeo je kao književnik s romanima The Favourite Game i Beautiful Losers. Cohenovi romani, nastali na tradiciji Joycea (još jednog velikana koji tu prestižnu nagradu za književnost nikada nije dobio), kao podcijenjeni biseri nastavljaju živjeti u pomrčini briljantne glazbene karijere.

Ti romani pisani u Londonu i na grčkom otoku Hidri obilježili su njegovu najraniju kreativnu fazu kada je, kako je istakao u pismu izdavaču za svojih Londonskih dana, pisao za: “inner-directed adolescents, lovers in all degrees of anguish, disappointed Platonists, pornography-peepers, hair-handed monks and Popists”. Očito da takvih nema među pripadnicima švedske komisije za Nobelovu nagradu. Cohenov utjecaj vidljiviji je na osobnoj razini. Tako je ovog pjesnika intime zaobišla nagrada, dok ju je glas kolektiva, generacije, dobio.

Foto: facebook.com/leonardcohen

Foto: facebook.com/leonardcohen

Krakovi Dylanove kreativne hobotnice

Poput mnogih drugih velikih autora prepunjene biografije i nepresušne inspiracije, Bob Dylan se nije zadržao samo na glazbenom polju. S dvadeset i tri godine napisao je svoj jedini roman – Tarantula. Koncipiran u bitničkoj maniri, ovaj spoj proze i poezije s natruhama nadrealizma, pisan je bez interpunkcijskih znakova. Oni neskloni Dylanu iskoristili su ovaj roman da ironično postave pitanje o važnosti njegovog književnog doprinosa.

Dylan je plovio i slikarskim vodama, a ostavio je popriličan trag i u sedmoj umjetnosti. Najveći doprinos dao je preko pjesama koje su korištene u nebrojenim filmovima i serijama najčešće kao pozadina završecima ili kultnim scenama. Teško je i pobrojati koliko ih je i gdje su korištene, ali smatra se da su se njegove pjesme na ekranu našle više od 600 puta. Dylanova najpoznatija glazbena suradnja je za film Sama Peckinpaha Pat Garret & Billy the Kid iz 1973. godine s kultnom pjesmom Knockin` on Heaven`s Door.

Bob Dylan na filmu

U istom filmu se prvi put pojavio i kao glumac. Nije to pamtljiva uloga, više ukočena, ali štosna pojava koja je filmu dala određeni začin uvrštavajući na glumačku listu jedno takvo ime. Pet godina kasnije nastaje Renaldo i Clara, filmska priča s legendarne Rolling Thunder turneje koja uključuje arhivske i dokumentarne elemente.

Možda je ipak najbolji dokument s te turneje knjiga Sama Sheparda prepuna citata, fotografija i opisa raznih dogodovština s puta. Čitavo putovanje, cesta, filozofija, poezija i koncerti ovijeni su bitničkim duhom Jacka Kerouaca, a sama turneja, kao da je nastavak tradicije na kojoj su izrasli pjesnici poput Dylana i Ginsberga. Nakon ovih pojavljivanja na filmu, Dylan se tek povremeno znao okušati u glumi, ali mahom u manje važnim filmovima uz povremena pojavljivanja u dokumentarcima.

Foto: facebook.com/bobdylan

Foto: facebook.com/bobdylan

Lik Boba Dylana u rukama drugih redatelja

Dylan je služio kao inspiracija i drugim filmašima. No Direction Home je dokumentarni film Martina Scorsesea od tri i pol sata koji obuhvaća razdoblje života i karijere ovog „glasa generacije“ između 1961. i 1966. godine. Scorsese je koristio veliki obim arhivske građe iskombiniravši je s intervjuom. Roger Ebert u osvrtu na film, koji je ocijenio s maksimalne četiri zvjezdice, istakao je kako je Scorsese „stvorio portret koji je dubok, suosjećajan, perceptivan i koji ipak, ostavlja Dylana umotanog u misterij.“

Godine 2007. Todd Haynes je snimio zapaženu art posvetu liku i djelu Boba Dylana – I`m Not There. U ovom neobičnom filmu čak šest različitih glumaca glumi Dylana u različitim fazama njegovog života. Zajedno čine cjelinu mnogo širu od Dylana; svojevrsni muzej glasova koji je u sebi obuhvatio univerzalne ljubavi, razočarenja, heroje i pjesme jedne čitave generacije. Dylanovi obožavatelji ovim filmom proširili su spoznajni doseg njegovih pjesama, a oni drugi, njemu neskloni ili indiferentni, vidjeli su film koji svoju snagu ne zasniva isključivo na njegovom liku, već predstavlja zahvalno filmsko štivo u mnogo širem smislu.

Foto: bobdylanofficial.tumblr.com

Foto: bobdylanofficial.tumblr.com

„Nesuglasje kritičara dokazuje da je umjetnik u suglasnosti sa samim sobom“ O. Wilde

Bob Dylan je neprijeporna legenda s dugim kontinuitetom umjetničkog stvaranja. Grubo ocijenivši njegov rad možemo reći kako se unutar raznolikog kreativnog oceana tek ponekad nađu valovi podbačaja koji nadiru u nejednakim intervalima. Jedan od takvih je svakako vezan uz religijsku fazu i albume koji su joj bili kulisa. Ali ne treba zaboraviti da je to ocean koji nalikuje rijeci, jer Dylan nikad nije dugo stajao na istom kreativnom mjestu.

Sve to pruža materijal za kritičare i analitičare koji su se i povodom recentne dodjele Nobelove nagrade ponovno uključili u debatu o njegovoj vrijednosti, značaju i kvaliteti, koja zapravo traje od početka njegove duge karijere. Zato je prije donošenja završnog suda uvijek bolje shvatiti nagradu kao poziv na rekapitulaciju jednog svemirskog opusa, jer dio Dylanovog bića ugradio se kroz umjetničke, kulturne i političke kanale u kolektivnu svijest svih nas. U kakvu nagradu, čast i priznanje se takvo nešto uopće može konkretizirati?

Komentari