novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Tragična i očaravajuća obiteljska odiseja (“The Last Family”, J. P. Matuszyński)

The Last Family
Foto: Trailer screenshot
Vrijeme čitanja: 3 minute

U posljednjih se nekoliko godina kao izuzetno zahvalan žanr u svjetskoj kinematografiji istakao biografski film koji se u razgovornom jeziku prepoznaje kao tako zvani biopic. Premda biopic nužno ne predstavlja filmski novitet, ovaj se nagli rast zanimanja filmske publike za nefikcijske, a istovremeno i nekonvencionalne životne priče može opravdati i svojevrsnom fascinacijom postizanjem visokog stupnja autentičnosti, neovisno radi li se o režiji, scenariju ili pak glumačkoj izvedbi ili transformaciji.

Ovakav se žanr u nešto manjim razmjerima afirmirao i u europskoj kinematografiji koja istome pristupa uz određenu dozu suptilnosti i melankolije. Snimljen prema autentičnim događajima, The Last Family (2016.) Jana P. Matuszyńskog portretira obiteljski život Zdzisława Beksińskog, jednog od najpoznatijih poljskih umjetnika dvadesetog stoljeća koji se u svom stvaralaštvu specijalizirao na području distopijskog nadrealizma.

The Last Family
Foto: Trailer screenshot
Obiteljski portret

The Last Family u svom središtu ima tročlanu obitelj Beksiński čiji život slijedi u razdoblju dugom gotovo trideset godina. Zdzisław Beksiński istaknuti je i poznati poljski umjetnik čiji lik utjelovljuje Andrzej Seweryn. U mnogim se osvrtima na njegov život navode njegova blaga i skromna osobnost i introvertna priroda iza koje su se pak krile prilično uznemirujuće misli koje su se uglavnom manifestirale kroz njegov umjetnički rad. Osjećaji anksioznosti i svojevrsne nelagode doimali su se sastavnim dijelom njegove umjetničke ekspresije, a svoje su korijene vukli iz njegovog privatnog i obiteljskog života koji bi se, bez obzira na njegov vlastiti i trud njegove supruge Zofije (Aleksandra Konieczna), mogao definirati kao nefunkcionalan.

Bračni par stanuje s dvije duboko stare majke o kojima se po čitav dan brine Zofia, a u susjedstvu, u jednoj od visokih i hladnih zgrada ogoljenih zidova te smještenih u okruženju koje je pretrpjelo posljedice rata, stanuje njihov sin Tomasz (Dawid Ogrodnik) koji je u javnosti poznat kao glazbeni kritičar i prevoditelj. Njegova ga neurotična narav izdvaja kao potpuno ekscentričnog lika koji zbog svoje emocionalne nestabilnosti nije u stanju ostvariti funkcionalan odnos sa ženom te zahtjeva svakodnevnu brigu roditelja koji pokušavaju spriječiti njegovo potencijalno samoubojstvo.

Ipak, The Last Family ne nosi titulu dramatičnog, već u najboljem slučaju intimnog i suptilno duboko uznemirujućeg uvida u fragilan obiteljski život čiju je atmosferu u određenim aspektima moguće povezati sa onom kakva obilježava opus Michaela Hanekea. Ta je suptilnost svoje mjesto pronašla i uz ekstreme. Naime, nakon što Tomasz u jednom od napada manične depresije pokuša oduzeti vlastiti život, Zdzisław Beksiński liječniku zaduženom za oporavak njegova sina potpuno mirno priznaje da samoubojstvo smatra hrabrim i odvažnim činom te da je možda najbolje da se prestanu boriti za život čovjeka koji ga ne želi, ali koji će u svojoj budućnosti nakon avionske nesreće koju će preživjeti manično trčati kako bi sačuvao vlastiti život.

The Last Family
Foto: Trailer screenshot
Manifestacija neispunjenih i skrivenih želja

Kao temelj za scenarij Roberta Bolesta poslužile su autentične snimke koje je umjetnik zabilježio tijekom svoga života, stoga se redatelj odlučuje i za dokumentaristički pristup prethodno prikazanom sadržaju. Umjetnikova je opsesivna potreba za pohranjivanjem događaja iz vlastitog života, koja varira od snimanja odraza u ogledalu do snimanja na ukopu preminulog člana obitelji, redatelju omogućila pristup uz određen stupanj voajerizma. Gotovo čitava radnja smještena je u obiteljskom, ili pak Tomaszevom stanu, stoga se povremeni izlasci doimaju prilično glasno opirući se svojom bukom mirnoj atmosferi ispunjenoj klasičnom glazbom koja dopire iz Zdzisławove radne sobe, a svojom pak svjetlošću pastelnim tonovima obiteljskog doma.

Ovaj literaturom i umjetnošću ispunjen prostor postaje svojevrsni hram u kojemu se tijekom različitih faza obiteljskog života umjetničke tendencije kontrastriraju s dubokom anksioznošću, gubitkom volje za životom i valovima manične depresije. Ipak, bez obzira na bizarne i ekstremne okolnosti ovaj prostor zadržava svoj spokoj, a u svojoj pažljivo odabranoj kompoziciji naglašava inferiornost likova u odnosu na smrt koja gotovo da obuhvaća njihova izmorena tijela te diše zajedno s njima.

Matuszyński se na samom početku koristi retrospekcijom prikazujući isječak razgovora koji Zdzisław Beksiński vodi sa svojim biografom u jednom od posljednjih dana umjetnikova života. Razgovor je to u kojemu umjetnik progovara o svojim skrivenim i bizarnim željama usko poveznim sa seksualnim sadizmom i nasiljem navodeći pritom da mu njegova mirna i sofisticirana priroda ne dozvoljavaju da pomisli na ostvarenje takvog čina. Usprkos priznanju vlastitih uznemirujućih i bizarnih fantazija, Zdzisław Beksiński u očima gledatelja zadržava svoj status žrtve tragičnih životnih okolnosti, a aluzije na naglašenu seksualnost gotovo je nemoguće povezati s umjetnikom koji ne dijeli krevet sa svojom suprugom. Svijest o izgubljenoj prošlosti te željama i strahovima o kojima svaki čovjek ima pravo razmišljati i sanjariti smješta The Last Family na granicu stvarnosti i fantazija koje se isprepliću u osjećajima žaljenja i gubitka čiju tragediju ublažavaju humor i obiteljska ljubav.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari