Istaknuto
11.05.2018.

Cinkuši su jedno od najorginalnijih, najunikatnijih i najkreativnijih hrvatskih glazbenih imena. Iza njih su četiri studijska i jedan live album, a 20 godina karijere proslavit će velikim koncertom 11. svibnja u Tvornici kulture.

08.05.2018.

Sven Popović razgovarao je s Lucijom Butković povodom objavljivanja svoje druge knjige i prvog romana "Uvjerljivo drugi" (Fraktura, 2018.). U intervjuu su dotaknute njegove glavne preokupacije – generacijske i individualne egzistencijalne strepnje, književnost, glazba i snoviti gradski pejzaž.

Glazba

“Tranquility Base Hotel & Casino” (Arctic Monkeys): Metatekstualnost Alexa Turnera

16.05.2018. Katarina Zrinka ŠarićFoto: "Tranquility Base Hotel & Casino" [cover]

Tranquility Base Hotel & Casino” pijani je David Bowie kao L.A. svodnik u 70-ima koji se umorio od društva i sada sam, nakon kasina i puno droga, postaje svjestan nepodobnosti svijeta i priča bilo kome tko će ga slušati, bez straha hoće li zvučati otrcano ili previše “woke”.

U realnosti, nije toliko daleko od toga. Alex Turner ovaj je album počeo pisati 2016. godine na poklonjenom Steinway Vertegrand klaviru u svojoj kući u Los Angelsu. Po prvi se put odmaknuo od gitare i iz tipka su iznenada izašli džez zvukovi za koje se mnogi danas žale da to više nisu Arctic Monkeys.

Nakon megauspješnog albuma “AM” iz 2013. godine, Monkeyse je zahvatio ogroman val novih fanova, i dok je većina mislila da će nastaviti u tom sigurnom i uspješnom smjeru, Turner se odmaknuo od stila i stava AM-a te pustio da ga odnose Steinway pentatonike inspirirane njegovim ocem, ali i Sergeom Gainsbourgom. Možda upravo zbog tog odmaka u hermetične svemirske kutove album nije tako prihvaćen kao što je njegov prethodnik bio, ali ako se samo malo zastane nad poslušanim pa se album iznova pusti i prepusti mu se, nije nemoguće pronaći ono zbog čega se Monkeysima uvijek vraćamo.

Foto: facebook.com/arcticmonkeys

“Tranquility Base Hotel & Casino” je prije svega konceptualan album kojeg se naprosto mora slušati u cijelosti da bi se upio bar mali duh koji se njime mislio prenijeti, što je možda i razlog zašto prije službenog izlaska albuma (11. svibnja) nije izašao niti jedan singl.

Upravo početnim stihovima Turner reflektira nad cijelom svojom karijerom i kuje prilično individualan smjer kretanja albuma (“I just wanted to be one of The Strokes / Now look at the mess you made me make / Hitchhiking with a monogrammed suitcase / Miles away from any half-useful imaginary highway”). A moli i za strpljenje (“Bear with me, man, I lost my train of thought”). Prihvaćam molbu.

Nedvojbeno je da je album inspiriran znanstvenom fanstastikom po referencama od Blade Runnera do Fassbindera (“I’ve got the world on a wire”), ali osim izravnih motiva, cijeli album prožet je sci-fi idejom u kojoj “narator” stvara svoj svijet putem kojeg bi objasnio stvarni svijet u kojem živi.

Unutar te opisne linije javljaju se i metatekstualni momenti u kojima se referira i na sam proces pisanja (“I want to make a simple point about peace and love / But in a sexy way where it’s not obvious”), što je ujedno kritika nemaštovitih autora koji se služe frazama i klišejima (“I want an interesting synonym to describe this thing / That you say we’re all grandfathered in / I’ll use the search engine”). Tehnologija je također jedan od motiva, pogotovo u kontekstu alijenacije (“Have I told you all about the time that I got sucked into a hole / Through a handheld device?“).

Turner se često osvrće na politiku i to na njemu karakterističan nezamjetljiv i seksi način kao što je to u Golden Trunks (“The leader of the free world / Reminds you of a wrestler wearing tight golden trunks / He’s got himself a theme tune / They play it for him as he makes his way to the ring”). Kritizira neflitriranu anonimnost društvenih mreža na kojima se svi prikazuju u najboljem svijetlu, često bez objektivnosti za vlastite akcije (“Finally, I can share with you through cloudy skies / Every whimsical thought that enters my mind / There ain’t no limit to the length of the dickheads we can be”).

Previše je vještih stihova složio, ali samo što ovaj put nisu o ljubavi i uz njih nema catchy riffova kojima bi nas prelako kupili. Na pitanje je li  ovo više Alex Turner, nego Arctic Monkeys album (Turner ga je prvotno namjeravao kao solo album) odgovor je da. Helders je, kao što je i rekao u intervjuu za Rolling Stone, htio raditi na svojoj tehničkoj originalnosti, ali odlučio je “svirati za pjesme” pa je možda upravo takav pristup sveobuhvatni stav benda koji i čini Arctic Monkeys.

Zanima me kakav bi bio stav publike da je ovo nečiji debitantski album od kojeg ništa ne očekujemo, a time mu i ništa ne zamjeramo. U suštini, ovo je jedan izvrstan album i nemamo nikakve namjere patetično žaliti za “starim danima” nekog benda. Nek se samo radi dobra muzika, a kakav je b(r)end na kraju, to me manje zanima.

(Visited 170 times, 25 visits today)
Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(16 votes, average: 4.063 out of 5)

Komentari