TRANZIT: Bijeg od nacističkog tsunamija u prostor trajnog prijelaza
Vizu za bijeg u druge zemlje moguće je ishoditi strpljivim i dugotrajnim čekanjem pred vratima konzularnih službenika, ali nema načina za dobivanje vize za ulazak u dušu neke osobe.
Film Tranzit njemačkog redatelja Christiana Petzolda slijedi sadržaj romana Ane Seghers gdje je opisan svijet pod naletom nacističkog tsunamija koji ruši sve pred sobom ostavljajući u početku tek nekoliko procjepa za dostojanstven bijeg iz tog pakla. Izlaz treba iskoristiti u određenom trenutku jer već sutra to više neće biti moguće.
Radnja filma se odvija u vrtlogu povijesnih zbivanja tihe okupacije Francuske. Na ulicama već stupaju vojnici naoružani do zuba, racije su na svakom koraku, prokazani i potkazani se bore dokazujući nevinost s transparentnim vizama na koje službenici u raznim konzulatima protokolarno udaraju žig koji znači Život.
Plan za bijeg
Glavni lik Georg (Franz Rogowski), mladić bez osmijeha, klonirani Joaquin Phoenix po izgledu, dolazi iz Njemačke u taj i takav Pariz koji je već pod čizmom nacizma gdje mu prijatelj povjerava dva pisma za poznatog antirežimskog pisca Wiedela koji u hotelu čeka trenutak kada će se uputiti u luku Marsailles i isploviti u novi život sa vizom za Meksiko.
Kad Georg stigne u hotel saznaje da je Wiedel počinio samoubojstvo. Impulsivno odlučuje pokupiti rukopis zadnje knjige i osobnu dokumentaciju pisca te se upućuje na jug Francuske gdje još postoji nada za bijeg. Na tom putu proživljava život progonjene zvijeri gdje ga samo instinkti spašavaju od sigurne smrti.
U Marseillesu dolazi na adresu svog suputnika koji je preminuo na putovanju i tu upoznaje dječaka koji s gluhonijemom majkom živi izbjeglički život u malom stanu. Dječak ga osvaja svojom nevinošću u kojoj prepoznaje izgubljene duše bez doma što naglašava pjesma s radija koji Georg popravlja u njihovom domu (nije slučajno da su to izbjeglice iz Iraka).
Potraga za slobodom
U tom labirintu emocija Petzold postavlja dvije lokacije koje su ključne za fiksiranje (smirivanje) dinamike filma: konzulati zemalja u kojima službenik u slow-motion maniri udara žig koji znači slobodu i gostionica gdje Georg predahne uz pizzu i čašu vina. U obje lokacije se kao duh pojavljuje lik mlade žene Marie (Paula Beer), za koju saznajemo da je supruga preminulog pisca čiji identitet je uzeo Georg.
Život piše romane, roman koji gledamo u slikama već je napisan, ali Georgov život se uporno vrti u krugu od situacije gdje „za dlaku“ izmiče smrti, do ljubavnog trokuta gdje biva čas gubitnik, a ipak jedini dobitnik. Nakon što saznaje da je brod kojim je Marie isplovila na putu za Mexico potopljen od neprijateljske mine, on odlučuje svoj sudbinski put nastaviti putem preko Pirineja u slobodu.
Narator, kojeg režiser dodaje na nekoliko mjesta da nam pojasni cijelu priču, sugerira da su najveći izazov emocije koje su ljudsko posljednje utočište jer bijeg iz klopke straha i srama nije moguć.
