U ime novca: Predstava koja ostavlja gorak okus u ustima
Zamislite Peru Kvrgića u ulozi bijesnog i razočaranog Isusa Krista koji drži tragikomične monologe o društvu za koje se On u smrt predao. Zamislite jednog običnog Vladu i jednu najobičniju Leu koji u tom društvu pokušavaju opstati i iz njega izvući ono najbolje i, dakako, najprofitabilnije. Njima još pridodajte nekoliko posve uobičajenih ljudi poput zaposlenice u banci koja se pritom zanima za onog posve običnog Vladu te konačno i s njim završava, zatim ubacite još i doktoricu, inače bivšu hipijevku, i njenog starog prijatelja iz mladosti s kojim poseže za legalnim i nelegalnim stimulansima, tu su još i dvije prostitutke i podmukli direktor banke, ukratko rečeno, svi slojevi društva kojima ste manje ili više upoznati.
Nova predstava U ime novca, u Gavelli premijerno prikazana 11. svibnja, prikazuje raznolikost ljudske naravi u istom “škripcu”, snalaženje jednih na račun drugih, očajavanje i naivnost trećih te naslađivanje četvrtih koji su zapravo i sami podređeni onim petima. Iako vam se možda po opisu atmosfera čini sumornom, gdje bi mnogi povukli paralelu i s današnjim stanjem u društvu i državi, predstava je zapravo vrlo komična. Uz vječiti smijeh publike, Hrvoje Klobučar, Ksenija Paić, Dijana Vidušin, Ranko Zidarić i ekipa izvode jednostavne, svakodnevne situacije na koje u stvari više ni ne obraćamo pozornost, ali nam izmame smješak kada se odigraju kroz kratke dijaloge. Primjerice, jedna obična kupovina u trgovini, vječito pitanje blagajnice: “Kartica za bodove?”, prvi spoj kreditom pritisnutog Vlade i bankarice u kineskom restoranu gdje svatko od njih govori jedno, a misli drugo; susreti s prostitutkama, od kojih je jedna pritom i surogat-majka te još mnoge druge situacije u kojima se bezbroj puta dnevno nađete, ali su vam toliko ušle u rutinu da i ne shvaćate koliko su zapravo tragikomične dok ih ne pogledate u predstavi.
Ne bih htjela opisivati svaki detalj, a još manje otkriti kraj, no spomenut ću samo da nam po završetku predstave ipak ostaje gorak okus u ustima. Teško je biti siguran jesi li se zabavio ili pak još samo više osvijestio probleme društva i ljudskog roda koji ionako proganjaju empatičnu većinu. Ili možda oboje? Kratko ću spomenuti vješto ukomponiranu scenografiju koja se u času pretvori iz ormara u kineski restoran, iz zastora u oltar, iz stola u blagajnu (…) ,te ostali namještaj koji prikazuje jedan tipičan moderni dom. U jednom trenutku sve postaje toliko apsurdno da dobivamo dojam da se nalazimo u nekoj jeftinoj i otrcanoj američkoj humorističnoj seriji u kojoj nas prati onaj neizbježan i prisilan smijeh publike. U ovoj se predstavi baš sve vrti oko egzistencije, količine na računu, količine u džepu, cijena, poskupljenja, kamata, kredita i ostalih beznandnih motiva koji nas svakodnevno prate. Možda i to već zvuči otrcano, možda nam treba bijeg od svega toga, bijeg u obliku čitanja nekih književnih klasika, gledanja filmova ili predstava s tematikom i zapletom kakve danas ne bismo mogli ni zamisliti, a koji će nam nakratko odvratiti misli od svakidašnjice? A možda je, ironično, upravo ova predstava pravi izlaz iz svega toga?
Inače, ovaj komad dolazi od ruske novinarke i dramaturginje Viktorije Nikiforove, a adaptaciju u hrvatskom stilu napisao je Dubravko Mihanović. Redateljski posao odradio je Dražen Ferenčina, a glumačka postava opet broji već spomenuta prepoznatljiva lica. Predstava je nova, vrijedna gledanja, a karte su svima dostupne, stoga ne vidim razlog zašto ne biste posjetili Gavellu sljedećom prilikom, kada U ime novca opet dolazi u hrvatskom stilu.
