Umro je Francesco Rosi, a što je ostavio iza sebe?
U 93. godini života, na jučerašnji dan, umro je Francesco Rosi, talijanski filmski “pjesnik građanske hrabrosti”, jedna od središnjih figura talijanske kinematografije post-neorealizma. Bio je poznat po svojim intenzivno politički i socijalno angažiranim filmovima te je svojim radom stekao poštovanje u Italiji i šire.
Rođen je u Napulju 1922. u obitelji srednjeg građanskoj sloja. Za upoznavanje s filmom zaslužan je njegov otac, ljubitelj filmova koji se u slobodno vrijeme bavio snimanje 8-mm filmova. Rosi je odrastao u strastvenog gledatelja filmova, čitao je i filmske časopise te se nadao upisu u Centro sperimentale di cinematografia u Rimu. Kada je stigao trenutak odluke, on je ipak vezan uz obećanje ocu da će si osigurati financijsku budućnost upisao pravo. Na godinu dana napušta studij zbog ratnih zbivanja i po povratku, kako se primicao kraj ratu, sve više se bavi kazalištem i radijem. Pripreme za Centro sperimentale se nastavljaju budući da još nije napustio ideju obrazovanja ondje no uz malo sreće našao je poziciju kao glavni asistent Luchinoa Viscontija koji je tada u Siciliji snimao film La terra trema, na kojem Rosi stječe brojna tehnička znanja. Ugled mu je porastao pa je došao do odgovornosti nadgledanja produkcije “talijanske” verzije Viscontijevog dilma. La terra trema bila je toliko realistično snimljena da je sicilijski dijalekt ribara bio nerazumljiv većini talijaske publike stoga je upravo Rosi, u zadataku da snimi jasnije soundtrack, pokazao sposobnost i uspješnost.
Na sljedećem radu se bavi problemima juga i emigracije koje obrađuje kroz film I magliari ( The Weavers / The Swindlers, 1959). Cijeli film je zapravo snimljen u Njemačkoj gdje grupa talijanskih imigranata pokušava naći sreću kroz “mutne poslove” s prodajom tekstila loše kvalitete i visokih cijena. Posljedni dio filma dobiva romantičnu notu u priči o dobrodušnom mladom toskanskom emigrantu Mariu (Renato Salvatore) i Paoli (Belinda Lee), ženi njemačkog šefa. Naglasak u filmu je primarno na očajničkim pokušajima osiguravanja teritorija.
Salvatore Giuliano ili prektretnica u povijesti filma
Rosi se sve više iskazivao kao zanimljivi i suvereni član u grupi up-and-coming mladih redatelja “drugog vala neorealizma”. S filmom Salvatore Giuliano (1961), prekretnicom u povijesti filma i redateljevoj vlastitoj, dokidaju se sve sumnje u njegovu veličinu. Za film će i 1962. godine dobiti Srebrnog medvjeda za režiju na Filmskom festivalu u Berlinu.
Protagonist filma je prodavač na crnom tržištu koji zbog ubojstva policajca, kako bi izbjegao uhićenje, traži skrovište na planini Montelepre u Zapadnoj Siciliji gdje okuplja društvo te stječe status lokalnog Robina Hooda. Zahvaljujući utjecaju koji je stekao, ulazi u politiku radikalnog separatističkog pokreta i proglašen je pukovnikom iliegalne vojske dobrovoljaca za sicilijsku nezavisnost. Pokret je s vremenom propao, a Guilano je potpao pod utjecaj aktivista koji su se okupili oko lokalnih monarhista, zemljoposjednika i čak mafije, te koji su se bojali onoga na što su gledali kao rast ljevice u Siciliji. Njegova grupa pratioca otvara vatru tokom svibanjskih proslava 1947. i usmrćuje 11 ljudi, a ozljeđuje 27. Na koncu Guillano umire u nepoznatim okolnostima.
Salvatore Guilano je bio prvi u nizu Rosijevih filmova koji su riječima Millicenta Marcusa: ”kinematska istraživanja slučajeva koja uključuju odnose moći između karizmatičnih individualaca, korporacija, kriminalnih organizacija i države”.
Originalna stvaralačka ideja je bila okristiti se širokim rasponom disperznih formalnih i stilističkih elemenata kao nužnih da se provede iscrpna potraga za istinom te da ona postane naracija.
Film započinje s insceniranom rekracijom službenih fotografija Giulianove smrti i čitanja službene verzije pronalaska tijela, zatim slijedi niz nelinearnih retrospektiva povezanih tematski više nego kronološki koje sugeriraju moguće povezanosti i komplikacije među individualcima i grupama, iako se nikad ne povezuju u jednu “istinu”. Gledatelj stvara više pitanja nego li pronalazi odgovora i upravo to postaje obilježje Rosijevog filma.
”To be effective, the questions the films ask must continue to live in the viewer even after the film is over. After my first few films, in fact, I stopped putting the words “the End” at the conclusion because I think films should not end but should continue to grow inside us.”
Uspjeh kod kritike i publike potvrdio je Rosijevu vjeru u mogučnost postojanja građanskog filma koji bi mogao aktivno utjecati na socijalne i političke procese. Snima još nekoliko filmova slične tematike (Mani sulla città, Il momento della verità…)
Unatoč zapanjujućem stilu kojem je Rosi vjeran, nastao je film, ovaj put u boji, Gianni di Venanzo koji se nije iskazao kao konkurencija prethodnim ostvarenjima. Još više razočaravajući bio je C’era una volta nastao 1967.godine. Film je ostavio dojam kao prisiljeni projekt producenta Carloa Pontija: lagana priča za prikaz talenta njegove žene Sophije Loren i Omara Shariffa za američko tržište.
Zbivanja u Italiji tokom 1970ih okarakterizirana su socijalnom nesigurnošću, političkim konfliktima i terorizmom koji su poslužili kao podloga za nekoliko Rosijevih nesumnjivo najvećih filmova.
Filmom Uomini contro (1970), adaptacijom anti-ratnog romana Emilija Lussoa, Prvi svjetski rat postaje način istraživanja pozicija moći ovaj put u militarističkom okruženju. Vojnici, demoralizirani i spremni odustati, su vođeni u borbu pod generalom Leoneom (Alain Cuny) u borbu do zadnjeg čovjeka. Ostatak je vođen dvama mladim poručnicima “uomini contro”. Prateći logiku moći, oba su eliminirana, jedan umirući u posljednjem bespomoćnom vojnom napadu, a drugi pred streljačkim vodom.
Uspjeh za uspjehom
Naredna tri filma ostvarit će veliki uspjeh: Il caso Mattei (The Mattei Affair, 1972), Lucky Luciano (1973) i Cadaveri eccellenti (Illustrious Corpses, 1976) te svaki od njih, na svoj način ponovno pokreće Rosijev specifičan stil i istraživački pristup skovan još u Giulianu. Za film Lucky Luciano, blizak modelu gangsterskog filma/trilera koji uključuju odnose moći legalne i ilegalne strane dao je izjavu:
”…above all to look behind these characters and events and ask myself and the audience to reflect on the ambiguity of these connections. […] That accounts for the pessimism which permeates the film. The film’s ambiguities intended to reflect the ambiguities about the complicities amongst those people who actually held state power in their hands.”
Naime, lik Luckyija Luciana (Gian Maria) ima svojevrstan psihološki portret i enigmatsku figuru, no naglasak nije na istaživanju karizmatičnih pojedinaca već mreža u kojima ti pojedinci provode svoju moć, onu s kojom su na neki način i zarobljeni i na poslijetku od koje budu i uništeni.
Godine 1981. snima film Tre fratelli te u njemu napušta nelinearnost kojom se tako dugo služio. Osim toga ovom obiteljskom pričom čini odmak od proučavanja politički nadahnutih tema i približava se istraživanju privatnijih sfera života.
Nažalost, film Dimenticare Palermo (1990) naišao je na neuspjeh kod publike i kritike – označen je neuvjerljivim i razočaravajuće površnim iako sadrži elemente njegovih ranijih filmova. Nakon kratkog izbivanja, Rosi se vraća sredinom 1990ih, predstavljajući film La Tregua, adaptaciju memoara preživjele žrtve holokausta. Nažalost, ni ovaj film neće dostići razinu prijašnih uspješnica.
Unatoč svemu, Rosijeva pojava u kinematografiji i njegovo korištenje kamere kao sredstvo bacanja svijetla na moralno sive zone u potrazi za istinom su neizbrisivi iz povijesti filma.
”I believe that through an engaged cinema (a label which, by the way, I do not like very much), through a cinema that attempts as much as possible to rub shoulders with the truth and with the real values of life, one can succeed in conveying the urgency of respecting human dignity. Many times the respect for human dignity is even more important than the respect for human life itself.”
