US: Originalan i drugačiji od onoga što se očekivalo
Malo je redatelja čiji se tek drugi po redu film čekao s tolikom dozom nestrpljivosti i visokih očekivanja s kakvima je dočekan Us Jordana Peelea. Prvijencem Get Out koji je uz brojne druge nominacije i nagrade 2018. osvojio Oscara za najbolji originalni scenarij ljestvica je svakako postavljena visoko, a Peele je i ovoga puta, uz to što je režirao film, napisao i scenarij.
Iako ne možemo reći da su Daniel Kaluuya i Allison Williams prije no što su ostvarili glavne uloge u Get Out bili baš potpuno anonimni, pogotovo među ljubiteljima serija, glumačka postava filma Us predvođena je nešto jačim imenima.
Dvostruki likovi
U, mogli bismo reći, glavnoj i sporednoj ženskoj ulozi našle su se Lupita Nyong’o i Elisabeth Moss čije su izvedbe zbilja upečatljive, a smatram da i mlade glumice Madison Curry u ulozi mlađe verzije Lupitinog lika te Shahadi Wright Joseph u ulozi njene kćeri zaslužuju biti posebno spomenute. U svakom slučaju, ženski likovi vode glavnu riječ u filmu. Pogotovo Lupitin dvostruki lik ili dva lika (svaki je lik zapravo dvostruk, odnosno pojavljuje se i njegov zlonamjerni dvojnik ili sjena) koji u jednom trenutku preuzimaju i svojevrsnu pripovjedačku ulogu. Pa tako u početku sjena Lupitinog lika nudi objašnjenje svoje pojave koje gotovo kao da je iz bajke.
Saznajemo da se sjena igrala oštrim igračkama od kojih su je boljele ruke dok je prava djevojka dobivala mekane i ugodne igračke za Božić, što je vrlo efektno, pogotovo kada nas potom naglo i duhovito iz tog svijeta mračnih maštarija vrati u povijesnu i suvremenu stvarnost te na pitanje tko su oni, sve te sjene i dvojnici, jednostavno odgovori: „Amerikanci“ i pokaže lance na rukama. No sve očito nije moglo ostati na toj razini objašnjenja pa na koncu Lupitin lik i njegova sjena kao da međusobnim dijalogom vlastitu sudbinu, a posredno i čitavu radnju filma izravno objašnjavaju gledateljima, što se možda na neki način moglo izbjeći.
Redateljev potpis
Naime, dok se u Get Out Peele poigrava originalnim elementima unutar jedne zapravo vrlo klasično složene priče, u Us si je dopustio mnogo više igre unutar raslojenog filma koji je na neki način obuzdan upravo sudbinom Lupitinih likova. Uz neke sada već prepoznatljive peelovske scene te brojne reference na kultne filmove i pop kulturu općenito stvorio se jedan pomalo kaotičan dojam.
Samo po sebi to nije ništa loše, naprotiv, no ako bi prečvrsta i samim time očekivana struktura možda bila mala zamjerka Get Outu, Us kao da je otišao u drugu krajnost i možda bi neki dijelovi filma ostavili još jači dojam da su se u ovom slučaju pojavili unutar barem malo čvršće strukture. Jedan je primjer toga uloga Elisabeth Moss koja je možda čak i previše intenzivna u kontekstu čitavog filma, jer o općenitom odnosu likova i njihovih sjena, osim u slučaju glavnog lika, kao da istovremeno saznamo previše i premalo.
Previše da bi bio postignut dojam nasumičnosti na kakvom se inače temelji ono što je zanimljivo kod filmova u kojima uljezi upadaju u kuću i teroriziraju slučajno izabrane žrtve, a premalo jer unatoč tome što su uljezi koji upadaju u kuću u ovom slučaju izgledom identični svojim očito ipak ne nasumičnim žrtvama, svejedno sve skupa u velikoj mjeri i dalje ostavlja dojam nasumičnosti koji je potom trebalo ublažiti vraćanjem radnje u djetinjstvo i spomenutim povezivanjem uz pomoć dijaloga likova svega onoga što je kroz čitav film moglo već biti povezano na nešto suptilniji način.
Unatoč tome, cjelokupan dojam je da je film na kraju ipak zadovoljavajuće efektno zaokružen i u svakom slučaju zanimljiv.
Vizualno dojmljiv
Ono što je možda najbitnije istaknuti Peelov je redateljski pečat koji je zadivljujuće prepoznatljiv za nekoga tko je, nije naodmet ponoviti, režirao tek dva filma. Počevši od soundtracka za koji je u jednom i drugom filmu zaslužan Michael Abels u kombinaciji s duhovito uklopljenim glazbenim odabirom samih likova, uglavnom utemeljenom na hip-hopu, preko vizualnog identiteta u kojem je velika pažnja posvećena detaljima.
Kao što u Get Out lik Alison Williams upečatljivo jede Fruit Loopse jedan po jedan loop dok odvojeno pije sitne gutljaje mlijeka na slamku čime je naglašena njena kompulzivnost, u Us se takvi elementi nalaze gotovo u svakom kadru, što ih možda čini malo manje efektnima, bar što se tiče same radnje, ali ne može se poreći da je film zato vizualno vrlo dojmljiv od samog početka pa sve do kraja.
Prepoznatljivost
Bilo da je riječ o podzemnim tunelima, bijelim zečevima u kavezima, zabavnom parku, plaži ili modernoj vikendici, scenografija je izuzetno upečatljiva, Peele je u svakom trenutku vrlo pomno i domišljato posložio svoje kadrove, iskoristio prostor ekrana i malošto prepustio slučaju. Poigravanje stereotipima na duhovit način već se može istaknuti kao možda i najprepoznatljiviji potez ovog redatelja i to mu je svakako pošlo za rukom i u ovom filmu.
Bez obzira na to što u Us prijetnja na prvi pogled dolazi od onoga što je identično, za razliku od Get Out u kojem je prijetnja bila ono što je drugačije, na koncu se s pitanjima identiteta i povlaštenosti obračunao na sličan način, a nije moglo proći bez pokoje uvijek duhovite i dobrodošle primjedbe na račun ”tipičnih bjelačkih sranja”, pogotovo kada to čini dok istovremeno ironično i sam pridaje većini svojih likova vrlo stereotipne osobine.
Samim time u kolikoj mjeri je Us istovremeno originalan i drugačiji od onoga što se očekivalo, a svejedno već prepoznatljivo njegov, Peele je dokazao da je već postao snažno redateljsko ime od kojeg se s razlogom toliko očekuje i bit će zanimljivo vidjeti u kojem će se pravcu nastaviti redateljski i scenaristički razvijati.
