Istaknuto
06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

03.12.2017.

Gospođice iz Avignona smatraju se jednim od najvažnijih, ujedno i najkontroverznijih radova u umjetnosti 20. stoljeća. Povjesničari umjetnosti već se desetljećima bave misterioznim pogledima ženskih likova i njihovim revolucionarnim oblikovanjem kojemu su prethodile brojne Picassove skice i prepravke...

Film

Usred industrijske distopije (“Winter Brothers”, H. Pálmason)

17.11.2017. Dunja IvezićFoto: facebook.com/WinterBrothers

Nije neobično da europska kinematografija uglavnom ostaje odana dubokom zanimanju za psihološke aspekte realnosti te se nerijetko orijentira prema pojedincu i detaljnoj analizi karaktera, a u ostvarenju svoga cilja poigrava se s klasičnim narativnim i elementima filmske strukture. Upravo tu tradiciju nastavlja i impresivni dugometražni prvijenac islandskog redatelja Hlynura Pálmasona Winter Brothers (Vinterbrødre). Film je osvojio niz priznanja na filmskom festivalu u Locarnu, uključujući Leoparda za najboljeg glumca i nagradu Europa Cinemas Label, a našao se i u glavnom programu ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala.

Svijet daleko od realnosti

Winter Brothers gledatelja odvodi u srž snijegom prekrivenog industrijskog krajolika apokaliptične i nadrealne atmosfere, naizgled u potpunosti izoliranog od ostatka svijeta. Ova na momente intimna i jednostavna, a na momente začudna i bizarna priča u svom središtu ima dvojicu braće, Emila (Elliott Crosset Hove) i Johana (Simon Sears) koji zajedno rade u vapnenačkom rudniku, u potpunosti zarobljeni u rutini teške svakodnevice u potpunoj izolaciji. Ako portret male zajednice danskih radnika širokih ramena i grubih izraza lica odjevenih u isprane i teške uniforme te okupljenih unutar rudničkog kompleksa hladnih i ogoljenih zidova nije dovoljan da dočara jednu potpuno artificijelnu i sablasnu atmosferu, onda to bez sumnje čine njezini likovi.

Nosivi je stup radnje Emil, društveno neprilagođen mladić koji žudi za životom ispunjenim strašću i zamišlja ljubavnu priču koja živi isključivo unutar zidova njegovog vlastitog uma. Izgubljen i usamljen, a onda na momente tjeskoban i agresivan, Emil ostaje potpuno nesposoban za afirmaciju u društvenom i poslovnom okuženju, a kada je na trenutke i postiže, to uspijeva zahvaljujući svom starijem bratu Johanu koji, kraj Emila, djeluje kao jednostavan i pragmatičan te privlačan muškarac pomiren s trenutnim životnim okolnostima.

Ovaj duboko izoliran komadić realnosti svojim stanovnicima ne pruža mnogo više od rutinske i turobne svakodnevice, stoga mnogi bijeg vide u alkoholu koji Emil potajno radi od kemikalija ukradenih iz rudarskog kompleksa. On ga zatim prodaje ostalim radnicima zbog zarade, ali vjerojatno i iz određenog unutarnjeg poriva s obzirom na to da tim činom svjesno truje ljude oko sebe te kao takav ne može ostati nemotiviran, posebice sagledamo li ga u kontekstu njegova karaktera.

Foto: www.zff.hr

Pokušati nadvladati potpunu tišinu

Winter Brothers započinje putovanjem tresuće kamere kroz tunele vapnenačkog rudnika u kojem potpuni mrak narušava tek pokoji slabi snop svjetlosti baterijske lampe, a zatim prolazi rudničkim kompleksom gdje je potpuna mehanizacija čovjeka naglašena zajedničkim i rutinskim djelovanjem radnika. Tišinu narušavaju prodorni i metalni zvukovi strojeva koji su odjednom naglo prekinuti impresivnim totalima zimskog krajolika u potpunoj tišini. Ovakvi režijski postupci zajedno s vrlo pedantno i dosljedno odrađenom glumačkom izvedbom pričaju o svijetu koji ostaje tih čak i u svojim ekstremima, a osjećaji nelagode, krhkosti i tjelesnosti nisu mu strani, stoga ga je nemoguće ne povezati s onim kakav u svom opusu stvaraju Michael Haneke i Andrei Tarkovsky.

Ova, u svojoj srži prilično jednostavna priča, iznesena je u zanimljivom, a mjestimice i eksperimentalnom narativnom sklopu koji ne pati od težnje za pukim zadovoljavanjem kauzalnosti, već inzistira na formiranju određenog iskustva te u svojim sastavnicama nastoji biti temperamentna. Filmska poetika najviše progovara stilski dotjeranim vizualnim elementima, a posebno se ističe poigravanjima s fizičkim detaljima i teksturom te začudnim momentima skrivenim u prigušenoj obojenoj svjetlosti pa čak i portretnim snimkama likova čija pozadina i budućnost ostaju zameteni u svijetu snijega i prašine. Čitav nekonvencionalan narativni sklop evocira temperament stavljajući u središte tjeskoban i naizgled naivan, ali potencijalno opasan karakter kojem nedostaje ljubav te koji ostaje zarobljen u priči čije je slojeve moguće osvijetliti samo djelomično, ali doživjeti u potpunosti.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.333 out of 5)

Komentari