Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Izvedbene umjetnosti

“Visoška kronika” (Drama SNG Ljubljana): Genijalno uprizorenje povijesnog slovenskog romana

23.03.2018. Tim HrvaćaninFoto: Peter Uhan / www.drama.si

Drama Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani ove sezone slavi 150. obljetnicu rada. Stoga je cijela sezona u znaku slovenske (dramske) književnosti. Sezonu su otvorili klasični naslovi slovenske dramaturgije, “Hlapci” Ivana Cankara i “Županova Micka” Antona Tomaža Linharta, u prosincu je praizvedena dramska igra “Sveti mož” velikog slovenskog redatelja i dramatičara Mile Koruna, a Eduard Miler režirao je Cankarovo “Pohujšanje v dolini šentflorjanski” u koprodukciji s Cankarjevim domom i Mestnim gledališčem ljubljanskim.

Trenutno prvo ime slovenskog kazališta, redatelj Jernej Lorenci, u ovoj slavljeničkoj sezoni na veliku scenu Drame postavio je povijesni roman “Visoška kronika” Ivana Tavčara. Roman je objavljen 1919. godine u nastavcima u časopisu Ljubljanski zvon, a u središtu radnje je obitelj iz dvorca Visoko kraj Škofje Loke u doba Tridesetogodišnjeg rata i progona vještica. Glavni lik je Izidor Khallan, pratimo njegovo djetinjstvo i odrastanje, odnos s hladnim ocem Polikarpom, s bratom Jurijem i djevojkom Agatom koja nakon očeve smrti dolazi živjeti s njima.

Kako postaviti (povijesni) roman na scenu bilo je pitanje od kojeg je Lorenci krenuo. Odlučio se za jednostavni storytelling – prepričat će roman. Četiri glumca na početku predstave izlaze na scenu, sjednu oko stola i počinju prepričavati roman, opširno i veoma detaljno (kakva je bila Izidorova majka, njegovo obrazovanje za kovača u Škofjoj Loki…). Nema likova, oni su pripovjedači, i pritom ne prepričavaju samo radnju romana, već daju i kontekst (u čemu ulaze i u privatne situacije) – zašto je Ivan Tavčar uopće počeo pisati taj roman, kako su oni dok su se pripremali za predstavu otišli na izlet do Škofje Loke iz koje dolazi glumica Tamara Avguštin koja im je tamo bila vodič… Naravno, nema ni četvrtog zida jer se izravno obraćaju gledateljima.

Foto: Peter Uhan / www.drama.si

Scena Branka Hojnika je potpuno ogoljena, nema nijednog zastora, a na njoj se nalazi tek jedan poveći stol kvadratnog oblika s desetak stolaca. Taj stol zapravo postaje scena na sceni, a kada se popnu na njega glumci utjelovljuju likove romana. Pritom te likove dočaravaju na različite načine. Tako prve dijelove romana naizmjenično pripovijedaju Klemen Janežić i Nina Ivanišin, a kada dođu do kraja neke cjeline, Aljaž Jovanović pokretom dočarava te likove i ono što su oni ispričali – imitira snagu i veliki stas Polikarpa, prikazuje kako je Polikarp odsjekao prst Izidoru dok ga je uhvatio u svojoj sobi… Lorenci je odlično podijelio koje dijelove romana tko pripovijeda pa tako dio romana koji se odvija u Škofjoj Loki prikladno prepričava upravo Avguštin.

Prvi dio predstave traje dva sata i na sceni se malo toga dogodi, a da nije isključivo pripovijedanje – Avguštin se presvuče iz neutralne kombinacije (crne hlače i majica bez rukava) u jednostavnu bijelu haljinu kada Izidor treba isprositi djevojku Margaretu (i uzima kofer s kojim je trebala otputovati u Visoko), Janežić ritmično svira na nekakvoj udaraljki kada Jovanović pripovijeda o putovanju na kojem Izidor susreće cigansku družinu (što odgovara nadrealnoj atmosferi te scene), i u dva navrata zapjevaju. Ali predstava je daleko od dosadne ili monotone. Scenske prisutnosti i osobnosti glumaca toliko su zanimljive da skoro bez daha pratite njihovo pripovijedanje.

Na samom kraju prvoga dijela predstave na scenu ulazi peti glumac, Janez Škof, u trenutku kada umire Izidorov otac koji svog sina tjera da prekine zaruke s Margaretom te ga šalje u Njemačku po djevojku Agatu kako bi se iskupio za ubojstvo koje je davno počinio u Tridesetogodišnjem ratu. U drugome dijelu predstave na scenu iznose nekoliko instrumenata – ukulele, cimbal, harmoniku, usnu harmoniku i neke manje udaraljke. Tako drugi dio predstave dobiva glazbenu podlogu koja stvara ugođaj za pojedine scene – zabavu u krčmi, život na dvoru s djevojkom Agatom u koju se zaljubljuju i Izidor i njegov brat… S obzirom na temu, odličan je odabir upravo tih instrumenata. Cimbal naglašava lirske momente, harmonika i ukulele dočaravaju plesnu zabavu i sretne dane na dvoru. Glazba koju sviraju nisu kompozicije, već jednostavni motivi koji prvenstveno podcrtavaju ugođaj. Također, stol u tim prizorima postaje plesni podij.

Foto: Peter Uhan / www.drama.si

Prijelomna točka drugoga dijela predstave je kada Agatu optuže da je vještica, čime cijela predstava dobiva novu dimenziju. Jovanović skida haljinu Nine Ivanišin te joj na lice stavlja desetak kvačica za veš, čime se Agatu obilježava kao vješticu kojoj se sudi. U tom trenutku Janežić odlazi u stražnji dio scene, a iako je ona potpuno ogoljena, on posve nestaje u mraku iz kojeg samo dopire zvuk frule, što dodatno pojačava bol koju likovi proživljavaju. S druge strane, proces suđenja prati nekoliko tonova koje Jovanović repetitivno svira na cimbalu, a ta jednostavnost iznimno efektno pojačava napetost radnje.

Agati se kao vještici sudi tako da je se utapa u jezero iz kojeg je netko mora spasiti kako bi dokazao njezinu nevinost, što čini brat Jurij. Prizor je odlično režiran tako da Ivanišin stoji na rubu stola s kojeg je Janežić uzima u naručje i skida joj kvačice s lica. Rješenje s kvačicama je zaista maštovito i izvrsno, snažno dopire do gledatelja. Odlično je i oblikovanje svjetla Pascala Merata koje je u prvom dijelu gotovo nepromijenjeno, dok u drugome dijelu suptilne promjene prate promjenu ugođaja, od sretnih dana na dvoru preko plesne zabave do suđenja Agati, kada se svakih nekoliko sekundi izmjenjuje pet-šest slika i tako jedno duže vrijeme. Te nijeme promjene dodatno podcrtavaju atmosferu suđenja vještici.

Nevjerojatna je uigranost glumačke postave koja tri sata i 45 minuta zadržava pažnju gledatelja. Osim kao pripovjedači koji su s nevjerojatnom lakoćom i uvjerljivošću ispričali kompleksnu radnju tog povijesnog romana, ništa manje uvjerljivi nisu ni kao likovi. Veoma je uzbudljivo pratiti suptilne promjene u njihovoj izvedbi kada iz uloge pripovjedača ulaze u pojedine likove i kako decentno te likove oblikuju. Toliko vas uvuku u svoj svijet da tih stvari niste ni svjesni, samo primjećujete prirodnost i lakoću njihove izvedbe. Snažna scenska prisutnost svega petero glumaca protkana jednostavnim glazbenim motivima i nekoliko maštovitih rješenja s pokretom i rekvizitima dovoljno je da slovenski krajolici i dvorci ožive pred očima gledatelja, a da nam o njima samo – pričaju.

(Visited 252 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 4.333 out of 5)

Komentari