Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Intervju

Vitomira Lončar: Htjeli su me ušutkati jer su mislili da će tako zaustaviti i potencijalne zviždače u kulturi!

06.01.2014. Martina Marasović
Foto: Mala scena

Foto: Mala scena

Prije godinu dana Vitomira Lončar prošla je pravu malu torturu. Direktorica Male scene žestoko se borila za opstanak svog kazališta, a kada su inspekcije potvrdile da je Mala scena čista kao suza, krenula je u razotkrivanje svih nepravilnosti u kulturi. U razgovoru za Ziher osvrnula se na dane kada je svoje kazalište branila pred raznim inspekcijama, a podsjetila nas je kako je sve to u stvari i započelo.

Kako je nastala Slamka spasa, kada ste odlučili progovoriti?

“Slamka spasa nastala je slučajno. Medijski sponzor Male scene bio je Večernji list i u jednom trenutku je urednica Blogosfere predložila mojoj suradnici za marketing da bih možda mogla pisati blog i na taj način promovirati kazalište. Takva ideja mi nije bila prihvatljiva. U to sam vrijeme već bila završila pisanje svog doktorata i bila duboko uronjena u hrvatsku kazališnu tranziciju. Učinilo mi se da bih možda kroz blog, kroz jednu otvorenu formu, mogla pisati ono što istražujem kao znanstvenica. I tako sam predložila urednici pisanje bloga o temama kojima se bavim.
Slamka spasa nastala je u rujnu 2010. godine.

Što se tiče imena bloga, još 2009. godine razmišljali smo o promjeni imena Male scene u kazalište Slamka spasa. Mnogo radimo na međunarodnom planu, pa smo uvidjeli da se na engleskom naše kazalište ne bi zvalo Slamka spasa, nego bismo se zvali – Slama spasa, jer slamka u jednini na engleskom ne postoji. Postoji samo SLAMA. Zaključili smo da se u svijetu ne želimo predstavljati kao Slama. Tako da smo odustali od promjene imena. Slamka spasa ponovno mi je palo napamet kada sam birala ime bloga, i tako je krenulo. Ubrzo se i ritam pisanja Slamke ustalio i moji čitatelji znaju da izlazi nedjeljom navečer. Blog ima svoju stalnu i povremenu publiku, a ovisno o temi, na njega čitatelji zalutaju i samo zgodimice.

Kako je Slamka napredovala, moji su tekstovi postajali sve oštriji, sve izravniji, pa je i neprijatelja bilo sve više, a s njima i potreba da me se ušutka. Još uvijek ima malo ljudi koji me javno podržavaju, ali sve mi se više podatka i dokumenata anonimno slijeva u inbox. Poznati i nepoznati ljudi šalju mi informacije o nepravilnostima koje im se događaju i žele da pišem o njima. Slamka je na neki način postala prepoznatljiva točka otpora spram «retardiranog» sustava u kulturi.”

Smatrate li da je Slamka spasa bila jedini razlog zbog kojeg su napali Malu scenu prije više od godinu dana?

“Da, naravno. Koji drugi razlog bi mogao biti? Godinu i pol smo bili pod nadzorom različitih inspekcija (po anonimnim prijavama), a ni jedna od njih u Maloj sceni nije pronašla ništa protuzakonito. Privođena sam na policiju, ispitivana, pregledavala mi se sva moguća (i nemoguća) dokumentacija, a rezultat je taj da napokon imam crno na bijelo da radimo sve po zakonu. Nije ni to loše, imati sve te dokumente! Vjerujte da kazališta više ne bi bilo da su našli i najmanju sitnicu. Čudi me jedino što su mislili da sam toliko neinteligentna da bih ulazila u pisanje o svojim istraživanjima, a da iza sebe imam nečiste papire i da ne radim po zakonu. Htjeli su me ušutkati, zaustaviti javni govor, zaustaviti razvoj civilnog društva, zaustaviti bilo kakvu promjenu, petrificirati sustav. Smatrali su da, ako mene ušutkaju, da će zaustaviti i ostale potencijalne zviždače u kulturi. Da su uspjeli u svom naumu tko bi se više išta usudio javno reći? I dalje ima jako malo ljudi koji se ne boje. Mogla bih ih nabrojati na prste: doktorica znanosti Snježana Banović, Nora Krstulović, urednica portala Teatar.hr, povremeno i Slobodan Šnajder, naš slavni dramski pisac koji ponekad piše svoj blog. Zapravo, imamo situaciju da se nitko javno ne izjašnjava, da se ljudi boje da im se ne bi dogodilo ono što se dogodilo meni sa svim tim sudskim tužbama i prijavama.”

Je li Vam se netko javio nakon svega što je bilo, možda gradonačelnik ili gospodin Lušetić?

“S Lušetićem ne komuniciram, sada imam tu privilegiju da s njim ne moram razgovarati. Naime, Lušetić ne razumije jezik kojim govorim. Komuniciram i s gradonačelnikom Milanom Bandićem i pročelnikom Ureda za kulturu Ivicom Lovrićem koji me vrlo ljubazno primio u nekoliko navrata i otvoreno razgovaramo o svim izazovima. Više nemam problema s tim da mi po 10 mjeseci nitko ne odgovora. Dobivam odgovore na svaki svoj upit, a sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama. Komuniciram u Uredu za kulturu s novom savjetnicom gospođom Žanom Not, koja me isto tako prima, odgovara na mailove i dopise što je još prije godinu dana bilo nezamislivo. Prije nisam dobivala odgovore bez da sam Ured za kulturu prijavljivala Kontrolnom uredu.”

Za koja kazališta smatrate da posluju pravilno?

“Mogu govoriti samo o onima čiju sam dokumentaciju dobila na uvid. Ja sam prije svega znanstvenica i govorim na temelju analize dokumenata. Nikada nisam u javnosti izložila niti jedan podatak za koji nisam imala dokument. Najnoviji je primjer slučaj s proglašenjem kazališta u Varaždinu nacionalnim kazalištem. Saborska zastupnica Martinčević otvoreno me prozvala na saborskoj sjednici da lažem. Tada sam prema Zakonu o pravu na pristup informacijama tražila sve dokumente od grada Varaždina i dobila odgovor da se moj zahtjev odbija jer se ne mogu smatrati informacijama dokumenti koji ne postoje. Dakle, Grad Varaždin je potvrdio što sam govorila: da nema Strategije razvoja, da nema Odluke o pokretanju postupka proglašenja kazališta nacionalnim, da sve dokumente o kojima su zastupnica Martinčević i Ministarstvo kulture govorili da postoje i da ih imaju – nemaju. Ministarstvo kulture mi u zakonskome roku nije poslalo nikakav odgovor pa sam ih sukladno Zakonu prijavila Povjerenici za informiranje i sada se taj postupak procesuira. Ja se bavim istraživanjima, ali dakako uvijek utemeljenim na dokumentima. Kada nemam dokument ili izvor, ne bavim se špekulacijama i tračevima.
Konkretno, ljudi mi pišu da kazalište Komedija ne isplaćuje putne troškove ljudima koje angažira, da ne daje ugovore prije početka rada i slično. Objavim to pitanje i očekujem da će pravna država raditi svoj posao, da će se to procesuirati. No, ako se ne procesuira onda je sasvim jasno da netko to zaustavlja.”

Nedavno sam tražila financijski i programski izvještaj o poslovanju kazališta Komedija za prošlu godinu i čekam da me pozovu i da dobijem dokumente na uvid.

“Nakon svega što se dogodilo s Malom scenom Vi ste nastavili pisati, da li vas je strah?

“Čega bi me bilo strah? Može mi se možda fizički nešto dogoditi, pa ako hoće – neka! Ali ničeg me nije strah. Moje kazalište posluje sukladno svim zakonima, a i sukladno našem Strateškom planu. Volim ono što radim, publika voli ono što mi radimo, podržava nas, gleda naše predstave i jasno nam je dala do znanja da je ono što radimo vrijedno i važno. Mnogi od onih koji me napadaju ni ne znaju što je to strateški plan, a kamoli da bi ih sami imali. Ja idem naprijed, ponekad me netko u tome spriječi, a onda čekam, s vremenom maknem prepreku s puta i idem dalje svojim putem. Nikad ne zaobilazim prepreke, uvijek ih uklanjam.”

Kako komentirate to da kada ste poslali zahtjev da prisustvujete sjednici Hrvatskog narodnog kazališta ste dobili odgovor da nema potrebe za vašom nazočnošću na toj sjednici?

“Vrlo jednostavno, javnost nije dobrodošla sustavu koji radi netransparentno. Da živimo u civiliziranom društvu i razvijenoj demokraciji onda bih dobila odgovor da slobodno dođem. Da se sve događa po zakonu, zbog čega ne bih mogla slušati što razgovaraju? Kakve su to vojne tajne koje se govore na Vijeću jedne javne ustanove u kulturi? Zbog čega bi sjednice trebale biti zatvorene za javnost? Tajnom se proglašava i dokumentacija koju kandidati dobivaju kada se žele javiti na natječaj za ravnatelja i ne smiju javno govoriti o tome što su vidjeli. Je li to dokumentacija o mogućem nuklearnom napadu na Hrvatsku? Pismo koje su mi poslali i u kojem me obavještavaju da ne mogu doći na sjednicu Vijeća pokazuje potpuni nedostatak svijesti o tome da javnost ima pravo znati o radu javnih ustanova koje, na kraju krajeva, ta ista javnost plaća svojim porezima.

Veliki nedostatak našeg sustava jest i nedostatak evaluatora, nedostatak znanja o evaluaciji. Općenito je razina znanja o osnovnim stvarima u kulturnoj politici vrlo niska. Evo, da sada upitate naše kulturnjake, čak i one koji su na čelnim mjestima, i postavite anketno pitanje: Možete li definirati što je to kulturna politika? Uvjeravam Vas da preko 90 % ispitanika ne bi znalo reći o čemu se radi. Svi koriste termine, a ne znaju što znače. Ja sam za to da se na široj osnovi podiže razina svijesti i razina znanja. Prvo bi u sva područja trebalo uvesti veliko slovo E (edukacija). Bez edukacije neće biti pomaka, neće biti kvalitete koja se može stvoriti, neće biti IZVRSNOSTI. I dalje će sve u kulturi (i ne samo u kulturi) ostati improvizacija. Nemamo izbora, valja nam sustavnoj raditi na edukaciji.”

Komentari