Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Vjetar puše kako hoće : Što je rezultat ovog eksperimenta?

03.07.2015. Kristina VrdoljakFoto: facebook.com

Jedna od sinoćnjih projekcija na filmskom festival Fantastic Zagreb, bila je i ona filma Vjetar puše kako hoće domaćeg redatelja Zdravka Mustaća – višestrukog dobitnika nagrade Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film, produktivnog autora mnoštva kratkih eksperimentalnih filmova iz faze rada pod okriljem Kino kluba Split, ali i igranih filmova i drugih audiovizualnih radova od početka profesionalnog bavljenja filmom 90-ih godina.

Ovaj film je doživio prikazivanje prošle godine u hrvatskoj konkurenciji na Pulskom filmskom festivalu, a zbog elementa trilera, mjesto je dobio i na ovom zagrebačkom festivalu. Već se u prvoj sceni filma upoznajemo se s likom kojega glumi Mislav Čavajda – otkrivamo njegovu profesiju plaćenog ubojice. Radnja se nastavlja dalje kako on započinje tražiti sljedeću žrtvu. Film mozaično slaže priče o ljubavnim parovima čiji su životi međusobno isprepleteni – likovi su izraženi individualci, okupirani životnim tragedijama i smrti koja im je u neposrednoj prisutnosti. Ono što redatelj radi je da ostavlja jako puno toga mašti gledatelja u nekom pokušaju izgradnje trilera, međutim time gubi na taktilnosti svojih likova. Bez obzira što je Bojan Navojec samovoljno odlučio svom liku podariti blagu dozu ekscentričnosti kako bi ga učinio zanimljivijim i nekime koga bi publika mogla zavoljeti, puno teksta, ali i radnje ne podilazi nekoj logici ili uvjerljivosti narativa. Motivacija iza većine likova čini se nejasnom, dijalozi gube na uvjerljivosti kako bi izazvali efekt začudnosti sve u svrhu izgradnje napetosti. Kao da je puno toga započeto i krenulo je u dobrom smjeru, ali se onda započelo nešto drugo i dogodilo se isto. Rupa u scenariju je scena u kojoj dvoje preljubnika nakon druženja u šumi dolaze ispred njene kuće nakon što se ona panično bojala da ih netko nije vidio te se strastveno poljube i još gestikuliraju poljupce dok ona stoji na pragu kuće svoga muža. Iracionalno je da iz stanja paranoje i panike oko toga da njen muž slučajno ne sazna nešto o njenim vanbračnim aktivnostima, prijeđe u stanje tako očite lakomislenosti i nemara.

Većina kadrova snimana je u automobilu i iz ruke što na neki način intrigira jer se osjeća nekakvo kretanje i iščekivanje do sljedeće destinacije. To je svojevrsni intiman prostor ubojice i u njemu se intenzivno prate emocije koje se iščitavaju na Čavajdinom licu kako bi se približilo njegovom psihološkom stanju. Bez obzira, čini se da je previše filma otišlo na taj tip kadrova, ponajviše jer se lokacije korištene za snimanje u našoj metropoli ponavljaju.
Uplitanje zeca u radnju, bilo to zbog humorističnih sekvenci, začudnosti ili pak metaforičkog značenja djeluju još kao najsimpatičnije filmsko sredstvo. Bijeli zec koji je prvo bio voljeni kućni ljubimac zatim razlog usputnog hladnokrvnog zločina jer nije uspio biti način iskupljenja ubojice svojoj kćeri, alegorijski vodi do psihološkog otkrića. On dovodi kraj filma do otkrića o besmislenosti i ispraznosti zločina. Unatoč svim usporednim pričama primarni fokus filma je upravo taj ubojica o kojem dobivamo neke fragmentirane spoznaje iz osobnog života. Djeluje kao zanimljiv filmski lik – gotovo da ga se smješta u kategoriju antijunaka izazivajući neku vrstu suosjećanja zbog obiteljske situacije u kojoj se nalazi. No, gledatelji se mogu osjećati iznevjereno njegovom plošnošću. U njemu leži razlog zašto ovaj film nije zavladao u žanru drame budući da ima nepotrebne izlete u triler.
Suma sumarum, film je daleko od neugodnog iskustva, no žanrovska igra nije najuspješnije izvedena već je obavljena pomalo pretenciozno što je šteta jer je potencijal bio prilično velik.

Komentari