Vrag ih odnio: Glazbenici koji su nestali

Glazbena karijera je kozmička pojava: fenomeni su spektakularni i zapanjujući, ali kratkoga vijeka, a samo oni koji se dobrano prilagode pravilima nemilosrdne igre eksploatirane na stotine načina da bi opskrbile vojske djelatnika industrije uspijevaju. Nekad im konstelacije, nekad trendovi, a nekad vlastiti bonton ne idu u prilog pa ne prežive žrvanj vremena. I kritike. One-hit wondera imamo punu torbu, ali što je s onima koji su se na sceni zadržali, ostavili traga, a ipak bestragom nestali s lica zemlje? Neki od njih lašte Grammyje i luksuzno žive na tantijemima bez potrebe za daljnjim radom, dok neki revitaliziraju i kasape one glazbene poduhvate koji su ih učinili velikim nadama. Prorešetali smo žanrove, rodove, bogove i vragove i odabrali samo neke od glazbenika na koje smo – zaboravili.

Kate Bush

Jedna od najspecifičnijih boja glasa u glazbi pripada engleskoj pjevačici Kate Bush visoka raspona, ali i visoka registra, čime je osvojila publiku osamdesetih. Bush je prije Gage, a tijekom Bowiejeva vrhunca, sljubila kazalište, umjetnički ples i glazbu u svom izričaju čime je stvorila vojske poklonika od kojih se odmaknula na više od tri desetljeća. Iste 2014. kada se na scenu nakratko vratio i D’Angelo, Bush je nastupila uživo pred publikom prvi put nakon 1979. Vratila se u Hammersmith Oden gdje je nastupila posljednji put i u 15 minuta prodala 75 tisuća ulaznica za 12 nastupa. Otad je pokušala napokon nastupiti u Americi gdje su je promotori odbili uz opasku da Amerika ne razumije njezin izričaj, uključujući i nastup na Coachelli.

John Deacon

„Tko je taj lik?“ Hajde, priznajte nam da ste se to upitali čim ste ugledali ovo ime koje ne ‘zvoni’ previše? E, to vam je ‘izgubljeni’ član Queena. OK, OK, sigurno ste mu vidjeli filmsku varijantu u “Bohemian Rhapsodyju” kao najmlađeg, najtišeg i najstaloženijeg člana četvorke od koje se u pravom životu distancirao nakon Freddiejeve smrti. Što se nas tiče, ovo je jedna od najvećih glazbenih tragedija i propusta jer se radi o čovjeku koji je stvorio ultimativnu bas liniju za Another One Bites the Dust. Nakon što su Roger Taylor i Brian May nastavili s turnejama i komemoracijama benda, te čak s fantastičnim Adamom Lambertom odradili nekoliko uspješnih i dostojanstvenih svjetskih turneja i započeli rezidenciju u Vegasu, Deacon uživa u privatnosti obiteljskog doma. 

Beck

Kako svaka generacija ima svoju pjesmu, generacija X odrasla 1990-ih duguje svoju himnu Loser o neadekvatnosti i neprilagođenosti kalifornijskom one-man-bandu Becku. Hiperproduktivni scijentolog tijekom je godina neumorno radio na svojoj glazbi koju uglavnom nije snimao, premda je objavio 13 albuma koji nisu imali očekivani odjek kao epohalni “Mellow Gold”. Drugim riječima, Beck je uspio biti trenutačni wunderkind koji parazitira na staroj slavi unatoč produktivnosti, zbog čega je ostao nezamjećen dok je neumorno radio. Da nije kriv Tom Cruise?

Duffy

Nema milenijalca da ne zna zimski nazalni i nadasve retro hit Mercy plave velšanke Duffy čija je pjesma o ženskoj dominaciji ublažavala ekonomsku depresiju 2008. godine i na trenutak se nametnula kao ozbiljna konkurencija (također zaboravljenoj) Lily Allen. No Duffy nije uspjelo na sceni jer je bila mlada verzija Amy Winehouse u tadašnjem valu neo-soul glazbenica što ju je potaknulo na predah. Još uvijek uzima predah. Za razliku od sljedeće neumorne gospođe iz sličnog, ali autentičnijeg miljea.

Macy Gray

Još jedna čudakinja koju smo voljeli voljeli zbog hrapavoga, dimljenog i alkoholom natopljenog glasa prije Amy Winehouse. Macy Gray bila je jednako nenormalna (i talentirana) Cardi B ranih 2000-ih kada je debitirala albumom “On How Life Is”, najavljen uspješnicom I Try. Kao i Beck, Macy Gray je snimala većinu tog vremena, ali vrlo neuspješne albume koje je kritika masakrirala, a publika izviždala uživo na nizu koncerata, čemu nije pomoglo ni zaboravljanje riječi američke himne. Dakle, uspjela je ono što ni Christina i Fergie nisu. A ono što ju dodatno potkopava i povezuje sa sljedećom glazbenicom jest neprilagođeno ponašanje što joj je zatvorilo mnoga vrata. Mi joj čak držimo fige!

Lauryn Hill

Nekoliko je kultnih albuma objavljeno sada već davne 1998. godine, pored “Baby One More Time” Britney Spears, “Mechanical Animals” Marilyna Mansona i “Mezzazine” Massive Attacka, Lauryn Hill kao najbolji izdanak The Fugeesa objavljuje svoj hvaljeni prvijenac “The Miseducation of Lauryn Hill”. Ružno je tako artikulirati, no momentum je usporilo majčinstvo, a prekinuo niz nepredvidljivih ispada odnosno neodgovornosti zbog čega nitko više nije htio raditi s njom. Slabašni pokušaji eksponiranja doveli su je i do remiksiranja Drakeove Nice For What, što je uvertira u obljetničku turneju “Miseducation: 20th Anniversary” s kojom započinje 23. studenog 2018. Dakako, bez nove glazbe.

Nelly Furtado

I’m like a bird bili su stihovi i naslov debitantske singlice što je na tren približila žanr folka popu, a Grammyjem nagrađen zvuk preuzeli su Timbaland i Timberlake u nadi da stvore crossover zvijezdu. Furtado to i jest postala singlovima Maneater i Promiscuous, ali nakon kometskog udara ranih 2000-ih, sve je odletilo poput ptice. Furtado je upala u ropotarnicu brzo zaboravljenih zvjezdica unatoč pokušajima na španjolskom i radom s ponajboljim producentima u igri. 

Meg White

Najprije sestra, pa supruga i naposljetku demon prošlosti Jacka Whitea, karijeru je započela njemu uz bok kao druga polovica legendarnih White Stripesa. Bubnjaricu smo kao dio ovog rock dua gledali u zagrebačkoj Klaonici 2005. godine gdje su promovirali četvrti album “Get Behind Me Satan” nakon čega se fanovima obraćaju s posljednjim albumo “Icky Thump” i razilaze kao par, ali i bend. Dok je Jack postao sinonim za kreativni genij i jedan od najprofiliranijih glazbenika, Meg se povukla iz glazbe, preudala za Jacksona Smitha (sina Patti Smith), razvela i do danas nije pojavila na značajnijem događaju u javnosti. 

D’Angelo

Svi ga znamo po erotičnom videospotu za Untitled (How Does It Feel) s početka milenija, paralelno s vrhuncem MTV kulture, nakon čega se čovjek gubi sve do prije četiri godine kada je objavio album “Black Messiah” pomalo kanyeovskog naslova. No iako r’n’b superzvijezda nije bila 14 godina pod vrućim svjetlima reflektora, pametno i polako je radio s autoritetima hip hopa i funka poput Questlovea (The Roots). Seksi zvijezda nije podnosio dinamiku holivudskog života i pritisak industrije da zvuči i izgleda savršeno, zbog čega je kazao da se želi povući u divljinu i uživati u prirodi i debljini. Odličnom “Black Messiah” samoizgnanstvo je itekako pomoglo, no čini se da je D’Angelo i dalje u tom mentalnom sklopu, s obzirom da smo ga ponovno zagubili.

Fiona Apple

Ako svijet filma za dežurnog ekscentrika ima Quentina Tarantina, onda je njegov ženski i glazbeni ekvivalent pomaknuta i samodostatna Fiona Apple koja se krajem devedesetih proslavila Paperbagom i vilenjačko-kabaretskom prezentacijom. Polako izdavajući albume koji na svjež način problematiziraju fenomen ljubavi i prisnosti. Zadnji od njih „The Idler Wheel Is Wiser Than the Driver of the Screw and Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do“ kao još jedno remek djelo art popa čiji je naslov preuzeta strofa njezine pjesme objavljen je 2012. tijekom kojeg je prekinula svoju turneju zbog umirućeg psa zbog čega je još više štujemo, a njezine joyceovske pjesme žudno iščekujemo!

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.