William Shakespeare: Romeo i Julija u suvremenim umjetničkim adaptacijama
Budući da ove godine u, još tekućem nam, mjesecu travnju obilježavamo 400-tu obljetnicu smrti velikoga Williama Shakespearea, zaključila sam da bih mogla napisati i jedan tekst aludirajući na njegovo dramsko stvaralaštvo. Prikaz njegove popularne i vječne dramske tragedije Romea i Julije kroz filmske i dramske tehnike i zaplete suvremenog čovjeka, bio bi najbolji odabir za to, osobito zbog mnoštva takvih adaptacija.
Elemente drame Romeo i Julija te neke njezine dramske zaplete i tematike provodili su mnogi autori kroz svoja umjetnička djela, bilo u cijelosti ili samo fragmentarno kroz karakter nekog lika ili njegovu simboliku. Osobito su to činili filmski režiseri, no i skladatelji u svojim baletnim i opernim performansima, od kojih je najpoznatiji onaj baletni Sergeja Prokofjeva iz 1938. godine.
Svi dobro znamo radnju ove izvorne Shakespeareove drame te da se ona odvija u renesansnom talijanskom gradiću Veroni u 15. stoljeću kada je u književnosti i ostalim sferama umjetnosti bilo na snazi stilsko razdoblje, upravo te, renesanse. Zbog svoje uvjerljive priče bez prevelike doze stilskih uljepšavanja, priča između Romea Montecchia i Julije Capuletti smatra se jednom od najljepših i najinspirativnijih ljubavnih priča ikad napisanih i ispričanih u svjetskoj klasičnoj književnosti. Ne znam postoji li ijedna djevojka na ovome svijetu koja barem jednom nije tijekom svoje lude zaljubljenosti izgovorila rečenicu – „on je moj Romeo.“ Mislim da ne postoji.
U toj renesansnoj ljepoti ove dramske priče i zapleta, leži i tragičnost njezinih glavnih aktera jer ih autor, onako prepune zanosa i ideala, stavlja u realističan svijet prepun mržnje i osuda u kojem oni niti njihova ljubav, naprosto, ne mogu opstati pa im život završava tragičnom smrti. Upravo je ta njihova tragika imala odjeka u mnogim suvremenim filmskim adaptacijama te bila vodilja kod scenarija različitih redatelja koji su je osuvremenjavali na razne zanimljive načine, ne izostavivši pritom mnoge elemente njezine izvorne klasične radnje.
Jedna od najoriginalnijih takvih filmskih adaptacija bila je ona iz 1996. godine, redatelja Baza Luhrmanna, s Leonardom Di Capriom i Claire Danes u glavnim ulogama.
Tih 90-ih godina, kada je film kao takav tek snimljen te kada su još mnogeteme u filmovima bile pravi tabu da se o njima na izvjestan način govori, činilo se da je ovo bila prava parodija na to klasično Shakespeareovo djelo, no s odmakom je postao vrhunska njegova adaptacija. Možda najbolja ikad.
Ovdje se radnja ne odvija u talijanskoj Veroni, nego u takozvanom Verona Beach-u, futurističkom predgrađju istoimene plaže, a mlađahni Romeo i Julija upoznaju se na kostimiranoj zabavi obitelji Capulet. Već jedno ovakvo izopačenje klasične i svima poznate priče, može proizvesti dosta kontroverza u polemikama. Unatoč tome ovaj film danas smatraju klasikom, a bio je i nominiran za Oscara iste te godine u području scenografije i Leonardu DiCapriu donio nagradu Srebrni medvjed na Berlinskom filmskom festivalu. Jedina stvar koja ovdje nije nimalo izobličena niti udaljena od originala jest izvorni shakespeareovski jezično-stilski govor u dijalozima među likovima.
Osim mjesta radnje, moderno su prikazane i dvije obitelji, Capulet i Montagues kroz dva mafijaška klana u zavadi brendiranih nadimaka Dagger i Sword, a gospodin i gospođa Montagues i Capulet u filmu su oslovljeni i imenima dok se u originalnoj drami samo oslovljavaju prezimenom Montecchi i Capuletti. Umjesto čuvenoga otrova koje ispijaju Roemo i Julija u tragediji, ovdje se pojavljuje Ecstasy, droga koju likovi konzumiraju te podmiću jedni drugima na partijima.
Razne maske na licima, krinke na očima, anđeoska krila izrasla iz Julijina kostima te viteški oklop koji Romeo nosi, protuteža su svim onim uobičajenim poimanjima te tragedije 15. stoljeća, na granici dobrog ukusa s onim iz vremena viktorijanskog doba originalne radnje, uvodeći nas tako u skroz novo tumačenje te davne drame.
Smisao Julijina lika i radnje ovog djela, fragmentarno je proveden kroz još jedan filmski naslov novijega doba na jedan vrlo simpatičan način. Pisma Juliji iz 2010. godine film je kroz čiju radnju te ljubavnu priču između američke novinarke Sophie u posjeti Veroni te Charliea Wymana kojeg ondje susreće, uočavamo jako puno elemenata Julijina i Romeova lika. No ovo je ipak romantična komedija pa ispod čuvenog Julijinog balkona sada nitko ne umire, nego se mladi par ponovo susretne te približi jedno drugome znatno više. Ovdje lik Julije ima još jednu simboliku shvaćanja, a to je simbolika pravog značenja ljubavi. Sophie se, naime, tijekom filma pridružuje grupi žena u Veroni koje raznim savjetima odgovaraju na mnogobrojna pisma pisana Juliji kroz desetljeća od ljudi iz svih dijelova svijeta. Tako su spojile mnoga izgubljena i udaljena srca te svatko od njih u ljubav doživi sve ono o čemu nikada nije niti sanjao. Ovdje je Julijin pandan stavljen uz pojam ljubavi dokaz da je u životu čovjeka moguće sve ono što dovoljno jako želi.
Osim modernih filmskih adaptacija, i Prokofjevljev balet Romemo i Julija u lirskome je tonu ispričao tragičnu priču istoimeih junaka kroz lijep i senzacionalan glazbeni performans i koreografiju. Ovdje pokret govori sve i u prvome je planu te unatoč tome, znamo da je to Shakespeareova legendarna priča ispričana do najmanjih detalja. Postoji još jako puno raznih umjetničkih adaptacija ovog čuvenog dramskog djela i vjerujem da će ih u budućnosti biti još i više jer u današnjem vremenu ovaj veliki dramatičar kroz takve performanse živi vječno.
