novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

Za Ziher iz Pariza: 104 ili kako udahnuti život gradskom pogrebnom poduzeću

Foto: 104.fr
Vrijeme čitanja: 7 minute
Foto: 104.fr
Foto: 104.fr/ R. Eludut

Moj prvi sustret s ovim mjestom bio je prilično nezgodan. U prosincu, kada sam još bila sasvim nova u Parizu, bila sam pozvana na jedan, meni jako važan, koncert u sklopu festivala Croatie, la voici. Nisam imala pojma gdje je taj CentQuatre (104) u kojemu se održava koncert, niti što me tamo zapravo očekuje. No, nesreća (ili možda samo veličina zgrade?) je htjela da tamo stignem s par minuta zakašnjenja, a budući da se radilo o izravnom prijenosu na radiju, publika nije smjela ući nakon što su se zatvorila vrata. Istog trenutka me ispunila grižnja savjesti. Kako ću objasniti osobi koja mi je ostavila kartu da na koncertu na kraju ipak nisam bila? Sreća u nesreći – nisam bila jedina. Čini se da je petnaestak Francuza, većinom starijih i elegantnih parova, također malo presporo hodalo od metroa do dvorane. No, za razliku od mene, svjesne da je krivnja prije svega moja, revolucionarni duh zasjao je na licima mojih ”supatnika” koji su odmah pokrenuli vrlo bučnu raspravu sa zapravo vrlo simpatičnim osobljem. ”Kako mislite – ne možemo ući? Na karti nigdje NE PIŠE da je ulaz zabranjen iza osam sati.”, ”To je moje pravo!”, ” Kako se usuđujete zabraniti mi da uđem kada imam kartu?”, i naravno – ”NIKADA u životu me nitko nije ovako tretirao!”

Svako zlo za neko dobro

Mene je, moram priznati, cijela situacija počela jako zabavljati, i osjećaj krivnje je polako popuštao. Zeznula sam, ali sada je gotovo. Još sam par minuta iz sjene promatrala taj ”pokušaj-nešto-zabraniti-francuzu-live-show”, a onda polako krenula prema izlazu. Tek sam se sada zapravo osvrnula oko sebe i shvatila koliko je ogromna zgrada u kojoj se nalazim. Nije ni čudo da sam izgubila tih par dodatnih minuta u potrazi za svojom dvoranom. Ispred mene se prostirala ogromna ostakljena hala, odmah prepoznatljiva kao baština 19-stoljetne industrijske arhitekture. Ništa neuobičajeno za Pariz. Ono neočekivano bili su hip-hoperi, breakdanceri, žongleri i ostali ulični zabavljači! Stala sam kao ukopana na mjestu i promatrala te mlade ljude okupane laganim svjetlom malih šarenih lampica. Podijeljeni u grupice, svatko je radio svoje, ali tako da ne smeta drugima. A pritom nisam u Step Up-u, nego u pravom životu. Pomislila sam kako je ovo najbolje mjesto na svijetu i da želim ostati ovdje sve dok me ne istjeraju, a onda se vraćati svakoga dana dok mi ne dosadi (što, naravno, ipak nisam napravila). Moje nezgodno kašnjenje i objašnjavanje koje me tek čeka sad su već ozbiljno počeli padati u zaborav – oko mene se događalo nešto izvanredno. Osjetila sam neku nevjerojatnu energiju, ili preciznije – energiju mjesta. Tri mjeseca kasnije, sjedila sam na predavanju točno nasuprot José-Manuel Gonçalvèsu, ravnatelju 104, i osjetila kako me prolaze trnci dok slušam kako izgovara te iste riječi: ”energija mjesta”.

Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Nikad, ni u najluđim snovima, ne bi mi palo na pamet da je ta zgrada, sagrađena 1873. godine  pod vodstvom Victora Baltarda, više od 120 godina bila mjesto povezano sa – smrću! Nevjerojatan i iznenađujuć podatak upravo s obzirom na spomenutu energiju zbog koje se ovo mjesto opisuje i doživljava kao mjesto žive kulture. Bivše gradsko pogrebno poduzeće, s više od tisuću zaposlenih, definitivno je zatvoreno tek 1997. godine. Naišla sam na razgovor s nekadašnjim zaposlenicima, koji se s nostalgijom prisjećaju ”dobrih vremena” svog poduzeća: solidarnosti koja je tamo vladala, atmosfere, malih radosti nogometne ekipe, orkestra… nda.

Povijest zgrade vrlo je zanimljiva, no ovom prilikom neću ulaziti u detalje jer me zanima nešto drugo – drugačiji pristup, novi model kulturne ustanove koji je ovdje ostvaren. Ovaj ogromni kompleks čelično-staklenih konstrukcija 2001. je godine ušao u gradski projekt obnove i prenamjene, te 2008. otvorio vrata javnosti pod imenom koje potječe od uličnog broja na kojemu se nalazi – CentQuatre. No, 104 doživljava početni neuspjeh – ne uspijeva pronaći svoju publiku: stanovnicima četvrti djeluje preozbiljno, hladno, neprivlačno, prazno; kulturnoj eliti pak nije dovoljno elitan. A onda na čelo dolazi čovjek s vizijom – ambiciozni i svestrani Gonçalvès. I sve se mijenja.

Foto: 104.fr/Adeline Vengud
Foto: 104.fr/Adeline Vengud

José-Manuel Gonçalvès, kojeg sam imala prilike uživo promotriti kada je gostovao na jednome od mojih kolegija, čovjek je koji zrači i koji je, čini se, svu svoju pozitivnu energiju prenio na 104. Njegova vizija bila je vrlo jednostavna – stvoriti prostor u kojemu će sve umjetničke discipline biti dostupne svima. Stvoriti živo mjesto kreacije, mjesto koje pulsira. No, možda još i važnije, povezati ga s devetnaestim arondismanom u kojemu se nalazi, stvoriti vezu s okruženjem.

Na prvi pogled ovu je ustanovu teško definirati – ona je sve samo ne obična kulturna institucija. Nije to ni umjetnička galerija, ni koncertna dvorana, ni kazalište, ali niti samo zbroj svega navedenog. To je zgrada otvorena svim umjetničkim disciplinama, među kojima ne vlada nikakva hijerarhija: kazalište, ples, glazba, kiparstvo, slikarstvo, grafička umjetnost, fotografija, novi mediji, arhitektura, dizajn, kinematografija, književnost, ali i kulinarstvo, cirkus i svijet magije, festival tetovaže, moda… CentQuatre, sastavljen od javnih prostora, ateljea rezidencijalnih umjetnika i izložbenih prostora, mjesto je života i suživota umjetnika i publike, mjesto u potpunosti posvećeno stvaranju, novim iskustvima i suradnji, te otvoreno strujanjima suvremene umjetnosti.

Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek
Foto: ziher.hr/ Marta Medvešek

Za razliku od uobičajenih muzeja u kojima identitet mjesta određuje kolekcija, ovdje su to upravo heterogenost, nestalnost, nesvrstljivost, neuhvatljivost… Djela su često izvan kategorija, umjetnike se potiče na neprekidno istraživanje i eksperimentiranje, otvaranje i dijeljenje iskustava. Ravnatelj im stalno ponavlja da si moraju dopustiti isprobavanje novih stvari. Ne promatrati građevinu kao ”monument”, već kao ”kutiju s alatom” danu na slobodu umjetnicima – mijenjati prostor prema njihovim potrebama. Jedna od tajni uspjeha CentQuatrea zasigurno je horizontalna struktura uprave – iako teoretski Gonçalvès jest ”šef”, u praksi nema hijerarhije – sve leži na međusobnoj suradnji, svatko svojim idejama i iskustvom pridonosi kreativnosti mjesta.

Promišljanje, razumijevanje…

Ono što Gonçalvès smatra izrazito važnim ponajprije je ”razumijevanje mjesta” i njegovog značenja za okolinu. Kako bi se što više povezao s gradskim područjem u koji se nastanjuje, CentQuatre je prije svega socijalni projekt – rehabilitiranje problematičnog kvarta koji se nalazi na rubu grada i u kojemu živi vrlo šaroliko stanovništvo. Cilj je, dakle, stvoriti mjesto kulture za javno dobro, privući sve društvene slojeve i generacije i oživjeti susjedstvo. Kako bi se približilo građanima, treba se staviti u njihovu kožu – razmišljati i promišljati zajedno s tehničarima, zaštitarima i umjetnicima (104 je npr. jedina kulturna institucija te vrste koja ne radi uobičajene kontrole pri ulasku u zgradu). Gonçalvès, koji se sam puno bavi psihologijom i sociologijom, zaposlio je cijeli tim sociologa i istraživača koji rade na poboljšavanju odnosa s ciljanom publikom. A ciljana publika CentQuatrea su – svi! U svojem okrilju, ova zgrada pruža cijelo čudo mogućnosti – kulturne događaje i razne radionice (osobiti naglasak se stavlja na djecu i mlade), od kojih su neke besplatne, a neke s posebnim popustom za ljude iz susjedstva. Zato nije ni čudo da se djeca rado zadržavaju u 104-u pri povratku iz škole, te da se svako malo susretne neka majka s kolicima koja hita prema ”Kući za mališane”. Čak ni izložba Keitha Haringa koja je u tijeku nije potpuno nedostupna za one koji si ne mogu priuštiti ulaznicu – par skulptura velikog formata izloženo je u velikom otvorenom prostoru. No, dok preko dana zgradu okupiraju plesači, obitelji, studenti i djeca, navečer prostore prepuštaju ozbiljnijoj (i često starijoj) publici. Upravo je u toj dvostrukoj publici, miješanoj i promjenjivoj kao što je i sama ustanova, 104 je pronašao svoju sreću.

Veliki glavni ”brod” otvoren je za prakticiraje raznih umjetnosti, dok posjetitelji slobodno cirkuliraju kroz prostor. Ne postoji stroga podjela između izvođača i promatrača – svaki prolaznik može se već u sljedećem trenutku smjestiti u neki kutak i postati umjetnik-amater. Često se događa i da slavni koreografi i glumci iz prikrajka crpe inspiraciju ili uvježbavaju nove pokrete, bez da se itko obazire na njih. Princip po kojemu funkcionira taj središnji prostor međusobno je osluškivanje – svatko ima pravo raditi ono što hoće sve dok ne smeta drugima. To sve stvara vrlo opuštenu i prijateljsku atmosferu, koja privlači ne samo publiku, nego i umjetnike – oni sami žele doći raditi u 104 i iskusiti taj drugačiji pristup. Predstaviti se publici različitoj od one koja se obično kreće po muzejima i raznoraznim dvoranama. Zanimljiv je podatak i da je prosječna starost posjetitelja prilično niža u odnosu na druge pariške kulturne ustanove (30-32 godine nasuprot uobičajenih 45-50).

Estetski šok 

Cilj slobodnog kretanja kroz prostor na neki je način prisiliti publiku da prođe kroz sve to i iskusi različitost prije nego što dođe do svog odredišta, npr. određene koncertne dvorane. Zainteresirati ljude za nepoznato, dati im želju da upoznaju nove stvari – ne samo one koji nemaju znanja niti senzibiliteta za ”visoku” umjetnost, nego i obrazovanoj publici približiti ulične umjetnosti, s kojima se inače nema prilike susresti. Ili, kako bi rekao Gonçalvès  priuštiti im estetski šok.

Taj simpatični i socijalno vrlo osvješteni 50-godišnjak ispričao nam je kako se zapravo već davno, kao bivši profesor tenisa u problematičnim kvartovima (”elitnog sporta”), susreo s određenom vrstom socijalne opozicije elitno-popularno i osvijestio potrebu za približavanjem ta dva svijeta – kulturne elite (buržoazije čak) i ”obične” i često slabo educirane publike. Moji Francuzi o kojima sam govorila na početku očito pripadaju u ove prve, i vjerujem da su već i prije samog dolaska do dvorane i nepuštanja doživjeli taj željeni kulturni šok.

Foto: 104.fr/Guillaume Vieira
Foto: 104.fr/Guillaume Vieira

Gonçalvès ponosno ističe još jednu stranu djelovanja 104, a to je suradnja s raznim kulturnim i obrazovnim ustanovama i udrugama, brojne koprodukcije, internacionalnost, suradnja s drugim francuskim i stranim kazalištima, festivalima; širenje izvan svojih zidina (koje su pritom goleme)! Primjer je suradnja s ranije navedenim festivalom hrvatske kulture Croatie, la voici, tijekom kojega je naš poznati Muzej prekinutih veza gostovao upravo u ovim prostorima. CentQuatre nikako ne želi da se uz njega veže pojam ekskluzivnog mjesta, upravo suprotno –  dijeljenje, dijeljenje i dijeljenje, to je ono što čini srž identiteta ove ustanove.

U zadnje tri godine broj projekata se udeseterostručio, a 39 000 m² ukupne površine uvijek su dobro ispunjeni. Gonçalvès ističe da mu taj ogroman prostor nikada nije predstavljao problem – puno se više voli usredotočiti na mogućnosti koje mu on pruža. Dapače, nekad mu se čak čini i premalim za sve ono što bi htio u njega smjestiti. Na prigovore da takav veliki prostor može biti samo hladan, on spremno odgovara da ga radije doživljava kao veliku neutralnu podlogu na kojoj svatko lako može istaknuti svoju osobnost.

CentQuatre je pravi mali grad u gradu, koji pod svoje okrilje prima svakoga, neprestano pozivajući na stvaranje, ekspetimentiranje i međusobno dijeljenje iskustava. Različitost, suradnja, otvorenost – mislim da se iz primjera ovog pozitivno nabijenog i jedinstvenog mjesta jako puno može naučiti.

Be social

Komentari