Za Ziher iz Pariza: Čarobni Montmartre
Što se više približava kraj moje studentske razmjene u Parizu, to se više osjećam – ponovno – kao turist. Oči su mi širom otvorene i upijam kao da će sve nestati sutra, propasti u zemlju; kao da Pariz nestaje, a ne ja. Shvaćam da sam cijelu godinu izbjegavala neke turističke lokacije, jer ja, očito, ”nisam samo turist.” I odjednom mi je žao. Zadnjih dana zato rado glumim turista. Gubim se u gomili, među oduševljenim uzvicima posjetitelja iz cijeloga svijeta, uživam u najgorim pariškim klišejima… Zašto ne, na kraju krajeva?
Tako sam se jučer zaputila na Montmartre, ispred Bazilike Sacré-Cœur, koju sam ove godine – čak ne namjerno – izbjegavala u širokom luku. Iako sam ju već dva puta posjetila (jednom prije šest godina, drugi put prije dvije), shvatila sam da se uopće ne sjećam unutrašnjosti te goleme bazilike. A sada znam i zašto.
Bazilika Sacré-Cœur, smještena na vrhu brežuljka Montmartre, jedna je od najpoznatijih pariških turističkih atrakcija. Građena od 1875. do 1914. prema projektu arhitekta Paula Abadiea, ova crkva u bijelom kamenu inspirirana je romaničkom i bizantskom arhitekturom, od kojih je utjecaj romaničke katedrale u Périgueuxu osobito izražen.
Izvana doista djeluje spektakularno – u bilokojem kutku Pariza iz kojeg vam se pruža pogled na nju (što je često budući da se nalazi na najvišoj točki Pariza) osjećate se kao da ste u nekom filmu. Kada ste ispred nje, na stepenicama – također. Pogled na parkove Belleville i Buttes-Chaumont s lijeve strane, zatim Centre Pompidou, Notre Dame, Panthéon, krovove, sve te silne prekrasne pariške krovove… Sjedeći ispred crkve, ne smetaju vam čak ni izrazito uporni portretisti, razni prodavači malih piva, lepeza, ruža i letećih plastičnih golubova (hm?). Ne smetaju vam ni turisti, čak vam bude toplo oko srca kad vas oduševljeni azijati zamole za fotografiju. I onda što? Uđete u baziliku i shvatite zašto se ne sjećate unutrašnjosti. Zato što je nekako… bezlična. Mračna, doista s vrlo malo svjetlosti, prevelika i prepuna turista da bi ste osjetili bilokakav sakralni ugođaj, pogotovo jer vam sa svih strana zaštitari dovikuju ”No photo! No photo!”. Mislila bih da je možda to samo moj doživljaj, no kolegica, također povjesničarka umjetnosti, izrazila je isto mišljenje i prije nego što smo ušle u crkvu. Pariz ima toliko prekrasnih sakralnih građevina, koje vam oduzmu dah i duboko se urežu u pamćenje (npr. crkva Saint-Étienne-du-Mont kod Panthéona, koja je i dalje čudesna, koliko god puta da je posjetim), tako da sjećanje na Baziliku lako počne blijediti…
No, priznajem: atmosfera na Montmartreu jest posebna – nisu rijeke turista bezveze tamo… Ljetna večer, rosé, palačinke, šetnja malim uličicama, mladi glazbenici koji su pravo utjelovljenje stereotipa pariškog umjetnika i koji uživo oduševljavaju posjetitelje svaku večer iz svakog drugog bara… Čovjek se doista osjeća kao u filmu. I to nekom lijepom, romantičnom filmu sa sretnim završetkom. Ne smeta čak ni to što znate da je sve to izrežirano. Neka je, dobar je Pariz.
